Razgovor vodila: Senaida Sarajlić
Svaka osoba ima pravo na život bez nasilja. Nažalost, nisu rijetki primjeri kada se za to pravo morate boriti. U našem društvu to obično ne biva samo borba protiv nasilja od strane počinitelja već i borba protiv društva. Generalno veliki problem postaje još veći, ako niz faktora koji čine nedovoljna osviještenost, osuđivanje i pripisivanje krivice preživjeloj, nastavlja invaliditet koji povećava rizik od nasilja.
Jasmina Hadžihasanagić iz Sarajeva, članica i zaposlenica Udruženja gluhih Kantona Sarajevo, aktivistica za prava osoba s invaliditetom i majka dvoje djece je, odvažno i autentično, ispričala svoju životnu priču praćenu iskustvom boravka u sigurnoj kući.
Svako nasilje je nasilje!
„Ne, on me nije tukao. Bio je manipulator koji je uzimao kontrolu nad životima mene i moje djece. Scene psihičkog nasilja bile su sve učestalije. Nije se zaustavljao samo na uvredama i ponižavanju. Skidao mi je slušni aparat i tako mi u potpunosti oduzimao moć. Gubila sam sigurnost i orijentaciju u prostoru. Kćerke su trpile, živjele u zabranama i strahu.“
Šta kad zbog oštećenog sluha nemaš mogućnost telefonskog poziva?
„Sjedile smo zaključane u sobi. Kap je prelila čašu, a ja nisam mogla pozvati policiju. Srećom, bili su mi poznati i dostupni načini kako mogu reagovati. Poslala sam poruku psihologu s kojim sam ostvarila poznanstvo na jednoj edukaciji. On je obavijestio policijsku službu i Centar za socijalni rad.“
Odlučile smo izaći iz našeg zajedničkog stana.
„Uzele smo osnovne stvari i došle u kuću punu žena i djece. Nisam imala pojma šta je to. U mojoj glavi, to je bilo sigurno mjesto. Ali ubrzo sam bila šokirana i nezadovoljna. Moja komunikacija s osobljem i drugim korisnicama bila je otežana, ali uspijevalo je. Zabrana kretanja uz pomisao da on šeta na slobodi u meni je budila frustraciju. Isto sam primjećivala i kod starije kćerke, tinejdžerke koja čeka upis u srednju školu u panici da će isti propustiti. Nakon mjesec dana vratila sam se u stan ‘na mjesto zločina’, jer kao nismo poštovale pravila sigurne kuće…“
Šta i kako dalje?
„Znala sam da ne želim i ne mogu ostati tu. Otišla sam u podstanare. Tu sam imala sreću da sam bila finansijski neovisna, jer sam imala posao. U zamjenu za mir, ostavila sam sve na šta sam imala pravo jednako kao on.“
Moja poruka umjesto balkanskih priča i procedura:
„Mi smo balkanska zemlja, među starijima se kaže: ‘Nemoj pričati sramotu’. Često ne postoji mogućnost za rad s počiniteljima nasilja. Sankcije i odgovornost za nasilje također ne postoje. Umjesto toga žene bivaju zatvorene da bi bile zaštićene, što smatram da nije fer prema žrtvama, a tema nasilja ostaje tabu. Možda se o njoj i govori, ali ne vidim promjene. Odražava se na mlađe generacije. Kako da pričamo otvoreno o nasilju unutar sistema koji gubi povjerenje žrtava, naročito žena s invaliditetom, a počinitelji nasilja ne bivaju adekvatno kažnjeni? Moramo se boriti za promjenu. To me motivisalo da podijelim svoje iskustvo, da poručim da nasilje ne smije biti tabu.“
Priča naše sagovornice odražava njeno životno iskustvo. Od tada do danas primjećuju se promjene. Žene u sigurnim kućama imaju mogućnost psihosocijalnog osnaživanja i podrške. Potrebe žena s invaliditetom su sve više prepoznate od strane sigurnih kuća, ali se unatoč njihovim naporima, pitanje pristupačnosti za žene s invaliditetom se ne unapređuje. To ostavlja prostora ljudima s državnog vrha da osiguraju sistemska rješenja koja će značiti siguran i dostojanstven život svih žena, pa tako i žena s invaliditetom.
Leave a Reply