Piše: Adisa Kišić
U jednom gradu, u malom mjestu okruženom bujnim zelenilom i lepršavošću bezbrižnog djetinjstva, živjela je jedna djevojčica. Avgustovski vreli dan zauvijek će promijeniti njen život kada se u njen svijet za sva vremena ugnijezdila bezgranična ljubav dolaskom mlađe sestre.
Njihova veza bila je posebna od samog početka. Starija sestra je svaki korak i dah motrila i brinula na to malo stvorenje koje joj je uljepšavalo dane. Igre, nestašluci, školske brige, prve ljubavi, slatke muke, sve su zajedno prolazile, plakale, radovale se, bile tu jedna za drugu uvijek. Zime i ljeta su se smjenjivali, sunce ih je grijalo u toj sreći, sve do prve velike oluje koju je život donio. Starija sestra se iznenada u 19. godini suočila sa neizlječivom bolešću, multiplom sklerozom, koja je kao vjetrom odnijela svu bezbrižnost i mir lijepog odrastanja. Svakodnevnicu su obojile tamne boje, nastupili su bolnice, neizvjesnost, bolovi, sve teže hodanje i fizički problemi. Došla je nova, teža stvarnost.
Ta djevojčica i starija sestra sam bila ja.
Ali, iako sam se našla u sumornom osjećaju da mi se život srušio kao kula od karata i da je sve otišlo u nepovrat, da nikad više ništa neće biti isto, zarobljena u tim kandžama straha, nisam bila sama. Moje malo biće, draga sestra Amela je i u tim trenucima bila moj vjerni saputnik i podrška. Onako borbena i entuzijastična, na svako moje posrtanje ispružila bi svoju ruku, osmijeh, prelivajući u mene hrabrost kako bih izdržala sve novo ružno što svaki dan donosi.
Kako je vrijeme odmicalo, polako sam spoznavala različitosti tereta kojeg moja dijagnoza donosi. Prvo je valjalo naviknuti se na to da me noge ne slušaju, da je moj korak sve teži, nespretniji. Činilo mi se da me svaki put kad tako prođem pored ljudi oprže znatiželjni pogledi. Moja sestra je davala tome neki novi smisao. Amela je tada bila moj „rukovodilac“, i dok sam se tako kretala držeći nju pod ruku, uvijek je uspijevala da me nasmije, a ja sam se ljutila jer me smijanje dodatno obaralo s nogu. Ljutila se i ona na mene često. Nisam se dala lako nagovoriti na izlazak iz kuće jer mi se u to vrijeme sve činilo ljepše ako sam sklonjena od svega jer onda nema ni problema, ni straha, ni pogleda. Držala sam se toga, imala svoje mirno more, i živjela kao što reče Balašević u svom stihu: “…stvari teku, ja se držim izvan njih…”
Međutim, uvijek me je gurala, podsticala, čak često znala i istjerati iz kuće, kako bismo izašle u grad. Uvijek smo svugdje išle zajedno, u trenucima kad sam željela odustati, ona mi nije dozvolila. Bilo je dana kad bih jedva izašla iz kuće u auto, a ona bi i tada insistirala bar da se provozamo, pri čemu bi odvrnula muziku i pjevala na sav glas, naravno tjerajući i mene da pjevam. Moja mala sestra je uvijek bila puna energije i snage, njezin duh bio je nepokolebljiv.
Shvatila je od samog početka da mi je nekada u nečemu potrebna pomoć ali nikada nije gledala na to kao na teret. Prošli su tako i moji studentski dani, završila sam fakultet i imala opet svo vrijeme svijeta. Amela je započela novi život u bračnim vodama. Bila sam tužna što je otišla iz naše kuće, ali bezgranična radost je ponovo ušla u moje srce kad sam dobila novu najljepšu ulogu tetke. Dvije djevojčice su obogatile naš život u kojem sam istinski uživala.
Jednog dana, sa sestrom sam došla u organizaciju za osobe sa invaliditetom. Zbunjena, zatečena tim novim kutkom u kojem sam od početka imala snažan osjećaj pripadanja i prihvatanja, nasmijala sam se sestri koja mi je razdragano rekla: “Hvala Bogu da smo došli ovdje, fini neki ljudi, neka te sad još neko trpi osim mene.”
Nekako je polako došlo vrijeme da mi je bivalo sve teže napraviti korak. Na sve događaje išla sam držeći se sa sestrom pod ruku. Poznavajući ju, nisam se iznenadila kad mi je iskreno rekla da bih trebala početi koristiti kolica i da treba da budem „gospođa“, kao i da bi ona to na mom mjestu davno učinila. Govorila bi mi da će, ako bi meni bilo lakše, i ona zajedno sa mnom se voziti i da to nije ništa strašno. Ubrzo sam uvidjela da zaista nije i da su jedino predrasude ono što je strašno. Od tada koristim kolica i moj život je postao mnogo ljepši i kvalitetniji, a ja uveliko samostalnija.
„Jao tetka, kako je ovo meni super, koliko tebe svi poštuju!“ – Ovako to izgleda iz ugla moje Majre, kad me komšije i prolaznici u njenom prisustvu pitaju na koji način mi mogu pružiti podršku. Rado me podržavaju i njih dvije i to posebno znači. Često uslijedi takmičenje u tome koga ću voziti u krilu dok sam u kolicima – nju ili mlađu sestričnu.
To je naše vrijeme, vrijeme kad uvijek iznova shvatim koliko su djeca rasterećena predrasuda i sve posmatraju srcem.
Da nije bilo sestre, moj put ka samostalnosti bio bi daleko teži. Njena vjera u mene dala mi je uvijek krila da pokušam, i ako padnem, da ustanem svaki put jača. Tako ja danas kroz život putujem sa sestrom, mojom najvećom saveznicom u ovoj borbi.
Jednom je predložila izvrsnu ideju – da se vozimo zajedno po gradu, ja sa električnim dodatkom za kolica a moja sestra i sestrična svojim biciklima. To je neopisivo divno iskustvo. Volim tako njene kreativne planove koje začas smisli za nas.
Danas radim u organizaciji u koju sam kročila sa sestrom prije 11 godina i još uvijek mi je moja sestra i ogledalo i sjenka u svemu što radim. Kako kažu, ogledalo ne laže a sjenka se nikada ne odmiče.
Za osobu sa invaliditetom je veoma važna podrška porodice, izgrađene vrijednosti ljubavi i međusobnog poštovanja uz svijest o tome da se snaga ne mjeri uvijek mišićima već srcem, i da pravi lideri ne moraju uvijek stajati na čelu kolone – ponekad stoje iza nas i guraju nas stalno da idemo naprijed.
Od trenutka kada sam se suočila s izazovima koje donosi život s invaliditetom, ona je bila i ostala moj neiscrpan izvor snage, nade i podrške.
Moja sestra je moj oslonac, moja inspiracija i moj najbolji prijatelj. Bez nje bi mnoge stvari bile teže, njena prisutnost u mom životu unosi toplinu i svjetlost u moj svijet.
Zbog nje sam naučila kako se suočiti sa životom s hrabrošću i dostojanstvom.
Leave a Reply