Piše: Dr.sc. Zumreta Galijašević Baluković
Ulazak na konferenciju bio je poput otvaranja vrata u svijet mogućnosti. Prostorijom je odzvanjao žamor prisutnih. Međusobno su se pozdravljali i u grupicama razgovarali. Bilo je tu žena i muškaraca, predstavnika institucija, udruženja i organizacija, novinara, personalnih asistenata, članova porodica, prijatelja, kolega, a najviše žena sa invaliditetom. Na ulasku u konferencijsku salu primijetili smo dosta nepoznatih lica, uglavnom srednje generacije ali i nama dobro poznate, kolegice iz Srbije i Crne Gore. Pridružili smo im se u razgovoru, razmjeni utisaka i mišljenja. A utisak je bio da je prostorija odisala dostojanstvom i strahopoštovanjem. Osoblje je sve pomno pratilo u želji da se svi osjećaju dobrodošlo i značajno. A baš tako smo se i mi osjećali, 10. maja u hotelu “Moxy” u Beogradu.
Došli smo da s ljudima iz regiona uveličamo “Dan pobjede”. Da. Tako je najavljen događaj povodom obilježavanja 5. maja, Europskog dana samostalnog života na kojem smo tako jednostavno a tako dostojanstveno, tako opušteno a otmjeno, tako emotivno a opet duhovito odali počast i uveličali konferenciju posvećenu ženama s invaliditetom, ženama koje više nisu sa nama, ženama pokretačicama promjena zbog kojih će te iste žene uvijek biti sa nama.
A onda je konferencija počela. Zauzela sam svoje mjesto za stolom među govornicama u programu konferencije. Uz vrlo pažljivo odabrane riječi uvodničarke, na velikom ekranu iza nas govornica, vrtjele su se fotografije velikih pokretačica promjena. Bile su to žene s invaliditetom koje su hrabro pokrenule promjene u prošlosti, prepoznale potrebe za tim promjenama te se borile za podršku i inicijative koje će te promjene ostvariti. Ime koje smo najjače čuli bilo je ime Gordane Rajkov. Goca je bila žena koja je svoju viziju samostalnog života raširila po regionu, ona koja je poručila:
“Kada imate invaliditet, nemate puno izbora. Možete da prihvatite da živite sa invaliditetom ili da odustanete od života.”
Goca se opredijelila za ovo prvo. Snažno se borila da osobe s invaliditetom mogu da žive i uživaju u životu. Teško je i nabrojati promjene koje je pokrenula, bile su historijske, bile su zakonske. Ona je bila zakon, bila je, a i dalje je inspiracija. Bila je žena, prijateljica, saradnica, a sve je to bila i za nas. Prisjećam se vremena kada je svojom pojavom i nenametljivim riječima poticala da prepoznamo vlastite potencijale. Mislim da sam tada spoznala da sam spremna. To je i ona rekla: “Ti si spremna za pokret”.
A čuli smo i o drugim velikim ženama, o snažnim pokretačicama promjena: Boba, Mira, Lepojka, Julijana… samo su neka od imena velikih žena iz regiona koje su pokrenule promjene u Srbiji i Crnoj Gori.
A onda sam ja govorila. Govorila sam o izuzetnim, sjajnim ženama sa invaliditetom iz Bosne i Hercegovine. Govorila sam o Elviri Bešlija, Belmi Goralija, Oliveri Mastikosa, Sanji Zahirović. Za mene je to bilo iskustvo ispunjeno inspiracijom, emotivnošću i dubokom povezanošću sa ženama koje su u prošlosti stvarale historiju svojim hrabrim koracima. Prethodnih decenija bile su pionirke u borbi za samostalan život, nediskriminaciju žena sa invaliditetom, moć saradnje i vjeru u nove generacije za očuvanje pokreta. Njihove priče su bile snažne ali i emotivne, a njihov uticaj na pokret osoba sa invaliditetom i društvo u BiH neizbrisiv.
Ovaj skup nije bio samo o prošlosti, već i o sadašnjosti i budućnosti. Moj govor na temu položaja žena s invaliditetom u BiH bila je prilika da podijelim svoje lično iskustvo i da istaknem važne izazove s kojima se kao žene s invaliditetom suočavamo danas. Govorila sam o ženama sa invaliditetom kojih nema… ne znam više ni u čemu sve ne, za koje nema mjesta… ni sama ne znam gdje sve ne. Ono što znam je da nas nema i zato sam govorila o mjestima potrebne intervencije, o promjenama.
Predstavljajući svoje ideje i stavove, osjećala sam se kao dio nečeg većeg, dio pokreta za ravnopravnost i promjenu.
Zbog toga su valjda moji osjećaji jači, zbog poruke koju će možda neko negdje čuti, zbog uticaja na nekoga sada, na nekoga nekada negdje.
Diskusija na kraju konferencije bila je živa i dinamična. Razmatrale su se prikrivene barijere i izloženost žena sa invaliditetom teškim životnim okolnostima i važnim promjenama koje su potrebne kako bi se osigurala samostalnost i zaštita ženama s invaliditetom.
Bilo je prostora i za duhovita prisjećanja. Bile su to ne samo žene, bile su prijateljice, uspješne, bile su zmajice, vizionarke. Publika je svojom energijom to potvrdila.
Osjećala sam se nekako dobro u svojoj koži. A to je ono što smo htjeli. Osjećati se dobro i spremni za promjene. Možda je to moć izbora da budeš tu, možda je atmosfera, možda i osjećaj da dobro izgledaš. Možda je sve. Možda je spoznaja da možeš sebe istražiti. Mi smo malo, po završetku konferencije, istražili i Beograd. Predvečerje je bilo taman za šetnju a onda i za kafu. A onda opet, noga za nogom, polako.
Leave a Reply