Piše: MA Sandra Jašarević – Merdžanić
Ponekad imam osjećaj da kada društvo govori o nasilju nad ženama, govori kao da gleda kroz ključaonicu — vidi samo mali dio, samo ono što je najglasnije, najvidljivije. Vidi šamar, uvredu. A sve ostalo ostane skriveno u mraku hodnika.
A mi, žene sa invaliditetom, često stojimo baš u tom mraku. Ne zato što želimo, nego zato što nas rijetko ko pozove da priđemo svjetlu. Kada se govori o nasilju, skoro nikad se ne spominjemo. Kao da smo fusnota u tuđim pričama.
Kao da je naš bol manje vrijedan,, da su naše granice manje čvrste, da su naši glasovi tihi jer ih neko drugi govori umjesto nas. A toliko toga ostaje neizrečeno. Znam to iz svog iskustva. Znam i iz iskustava drugih žena sa invaliditetom koje su mi šaptale svoje priče — priče koje su obojene stidom, iako nijedna od njih nije imala zašto da se stidi.
Ekonomsko nasilje je kada otac odluči da kćerka sa invaliditetom ne treba ništa naslijediti — jer, navodno, „ne može brinuti o njemu“, pa joj onda ni život, ni budućnost, ni osnovno pravo ne pripadaju. To je tiho nasilje. Nasilje koje ne ostavlja modrice na koži, alina duši urezuje pukotine. Institucionalno nasilje je kada referentica na šalteru ne gleda vas, nego vašu pratnju.
Kada doktor razgovara o vama, a ne s vama. Kada neko odluči da invaliditet znači da niste sposobni razumjeti vlastiti život. To je nasilje koje se dešava na mjestima gdje bi trebali biti sigurni. Socijalno nasilje je pogled koji vas procjenjuje kad ste trudni. Šapat: „Kako će ona? Jadno dijete. Jadni njegovi.“
I onda, kada vaš muž izvede dijete u park, odjednom je heroj jer „pomaže supruzi“. A niko ne vidi da on samo radi ono što svaki otac radi — a vi radite ono što svaka majka radi, samo bez aplauza, bez razumijevanja, bez podrške. A postoji još jedan oblik nasilja — onaj tihi, perfidan, što se uvlači među riječi podrške koje to zapravo nisu. To je kada se naš uspjeh pripisuje drugima: „Sigurno joj je neko pomogao.“ „Ko zna ko je to za nju uradio.“ Kao da naše diplome, naši poslovi, naše nagrade nisu plod našeg truda, nego slučajnost ili nečija milost. To je kada nam kažu: „Studiraj, radi… da ti ne bude dosadno.“
Kao da mi nemamo ambicije. Kao da nas treba zabavljati, a ne poštovati. Kao da je sve što radimo samo hobi, a ne pravo postignuće. I onda, još dublje rane pravi jedna rečenica koju žene sa invaliditetom prečesto čuju: Da djecu rađamo „da nam neko pomaže“, „da nam budu sluge“.
A istina je jednostavna i ljudska: Mi djecu rađamo iz ljubavi, iz želje, iz nade — kao i svaka druga žena. Ne zbog potrebe, nego zbog srca. Ne zbog tuđe sumnje, nego uprkos njoj. U malim sredinama znamo sve o ženama koje su pretrpjele nasilje negdje daleko — i rado o tome govorimo. Ali kada se nasilje desi ženi ili djevojčici sa invaliditetom iz naše ulice, onda nastupi tišina. Tišina toliko g usta da se može rezati. Tišina koja boli više nego samo nasilje.
U ovih 16 dana aktivizma želim da progovorimo o toj tišini. Da slušamo ono što se teško izgovara. Da pogledamo prema onima koje društvo prečesto ostavlja u sjeni. Nasilje nad ženama sa invaliditetom postoji. Stvarno je. Tiho je. Bolno je. I vrijeme je da ga prestanemo gurati pod tepih i nazivati „pomoći“, „zaštitom“ ili „dobrom namjerom“. Vrijeme je da otvorimo srce i oči. Da prepoznamo sve oblike nasilja — i one nevidljive. Da stanemo jedna uz drugu. Da budemo glas onih koje predugo niko nije slušao.
Probudi se, zajednico. Vidi nas. Čuj nas. Stoj uz nas — ne samo 16 dana, nego svaki dan.
