Piše: MA Sandra Jašarević – Merdžanić
Najave lijepih, svečanih događaja uvijek odišu radošću i uzbuđenjem, zbog pomisli na život koji za slavljenike slijedi nakon njih, a najviše zbog osoba koje su centar tih događaja i njihovog mjesta u našem životu. Upravo sam pred spavanje, dok sam pila Cedevitu razgovarala sa mamom o vjenčanju moje rodice, događaju koji slijedi u avgustu i svima u porodici predstavlja veliku radost. Na kraju smo zaključile da bi bilo pametno uzeti jedan dan za sebe i potrošiti ga na potragu za prikladnom odjevnom kombinacijom i modnim dodacima, koji će učiniti da se u tim svečanim trenucima osjećamo posebno, a prije svega ugodno.
Vrijeme je za odmor od dugog dana, ispunjenog obavezama, ali i radošću zbog ostvarenja malih ciljeva, koji čine smisao našeg postojanja, počevši od nekog formalnog dopisa, napisanog na poslu, do ponavljanja abecede, tokom vožnje autom od vrtića do kuće, kako bi je moja kćerka Merjem zapamtila.
Popela sam se na sprat i izašla na balkon. Noć je bila ogrnuta mirom, ispunjena zvukovima prirode. Žabe, cvrčci i poneki slavuj nastojali su pjesmom pokazati da su baš oni zvijezde noći. Nalikovalo je to nekom takmičenju mladih bendova čiji je smisao zasnovan na nesavršenostii neskladu. Naslonjena na balkonsku ogradu, upijajući ljepotu noći, razmišljala sam o rodicinom vjenčanju kao o događaju koji će nas donoseći nam spektar različitih emocija koje će u isto vrijeme izmamiti osmjeh, ali i pokoju suzu zapljusnuti poput morskog talasa koji je mozaik prirode, zbog toga što u sebi nosi vodu, morsku so, školjke i ko zna šta sve još.
Tada se sjetih da lijepi svečani događaji, kojima prisustvuje veliki broj ljudi za mene kao ženu sa invaliditetom sa sobom nose i rizik od neugodnih situacija, čudnih pogleda i izjava, koji su dio paketa nečijih kompleksa, skupljenih u dosadnim životima, kojima nedostaje zdrav stav o ljudima koji su iz nekog razloga drugačiji. Za takve osobe, rekla bih, još veći problem predstavlja uspjeh nas koji smo drugačiji. Ako je žena sa invaliditetom dostojanstvena i ima svoj stav, a pri tom želi biti dotjerana, nimalo se ne razlikujući po tome od ostalih, ponekad u pokvarenim ženskim umovima javi se zavist i natjera ih da učine ili kažu nešto kako bi ipak dale do znanja sebi, a možda i okolini da ona žena sa invaliditetom kojoj su uputile ružnu gestu ili komentar ipak nije vrijedna jednakog poštovanja kao i oni. Duboko u mojoj duši, svojim preciznim, nepogrešivim prstima moj um napipao je jedan ožiljak koji tu stoji godinama. Oduvijek sam znala objasniti uzrok svog bola i dati mu pravo ime. Trag je ostavio upravo jedan svečani događaj, rođakovo vjenčanje. Ne sjećam se svih detalja, ali se jedan duboko urezao u pamćenje. Dogodilo se to prije deset godina. Znam da je bilo ljeto, kraj avgusta ili početak septembra… Odjevne kombinacije koju sam imala na sebi se ne sjećam. Znam da sam željela da budem dotjerana, u skladu sa svojim shvatanjem tog pojma i da mi to saznanje upotpuni osjećaj uzbuđenja, koji je bio naglašen time što se ženio dajdžić koji je rođen istog dana kad i ja i čija me mama, odnosno moja ujna dojila, dok smo zajedno ležali u bolnici.
U to vrijeme, ni na kraj pameti mi nije bilo da bi me neko od prisutnih mogao tretirati drugačije u odnosu na ostale goste, kamoli svojim ponašanjem i izjavom tako duboko povrijediti da ožiljak u meni ostane nakon deset godina. Prvo sam se sjetila samog čina vjenčanja. Gosti su stajali na balkonu sa kojeg se pružao prelijep pogled na rijeku Unu i mladence koji su bili u središtu zbivanja. Matičarka je govorila preko mikrofona i posebno mi je bio zanimljiv trenutak u kome je izgovarala moj datum i godinu rođenja. Nekako u isto vrijeme su zatitrali suza u oku i osmjeh na usnama, dok se u glavi javljalo pitanje kada će se to čitanje ponoviti, ali sljedeći put sa mojim imenom i prezimenom. Nakon toga smo sjeli za stolove. Kako to nalaže običaj djevojke su nosile korpice sa maramicama koje su kačile gostima na odjeću, na lijevoj strani grudnog koša. Poštujem običaje koji za mene ne predstavljaju opterećenje i tog dana sam bila rješena da učestvujem u jednom od njih, ne pridajući mu poseban značaj i ne očekujući spektakl, koji se ipak dogodio. Jedna od djevojaka prišla je našem stolu i stavljala maramice.Ne sjećam se ko je sve bio za našim stolom, ali bilo nas je desetak. Kada je došao red na mene da dobijem maramicu, ona se s gnušanjem u glasu, pokazujući na mene, obratila mojoj mami govoreći: „De ti Boga ti stavi njoj, da je ja ne diram“. Imala sam osjećaj da ću se srušiti.
Naježila sam se i stresla od nelagode. Samo sam otvorila usta, ali riječi nisu izlazile. U tom momentu željela sam glavom bez obzira pobjeći sa tog mjesta. Nekoliko sljedećih trenutakanikoga nisam čula. Glasovi ljudi pomješali su se sa mojim unutrašnjim, koji mi je čas govorio da ostanem pribrana, a čas da napravim pometnju. Mama je uzela bez riječi maramicu i stavila je na moj grudni koš. Svi su bili veseli kao što priliči vjenčanju i slavlje se nastavilo. Donijela sam brzu odluku da ne kažem ništa, kako ne bih pokvarila slavlje ljudi do čije sreće mi je stalo, iako je neko drugi pokvario moje raspoloženje i doveo do toga da baš tu proslavu pamtim po poniženju koje mi je priređeno. U tom mtrenutku sam mislila da sam vođena glasom razuma, ali sada kažem bila je to slabost i popustljivost. Kada vratim film, krivo mi je što niko od prisutnih, a bili su to uglavnom članovi moje porodice nije reagovao na pravi način i zaštitio moje dostojanstvo. Niko se nije obratio toj i rekao „Zašto ti ne bi dodirnula Sandru? Šta si ti bolja ili drugačija od nje“? Svi prisutni ponašali su se kao da se ništa neobično i nenormalno nije dogodilo i kao da je normalno da ljudi izbjegavaju dodirivati osobe sa invaliditetom. Sjetih se tada da u Indiji postoje nedodirljivi, ljudi koji ne pripadaju ni jednoj kasti i ne smiju se miješati sa članovima ni jedne od njih, dodirnuti ih ili ne daj Bože jesti ili piti s njima. Nevjerovatno je da i kod nas postoje pojedinci koji bi najradije izbjegli susret ili dodir sa određenim članovima društva, samo zato što su iz nekog razloga drugačiji.
Takav čin povrijedio me kao ženu sa invaliditetom, jer bez obzira na činjenicu postojanja invaliditeta imam pravo na prisustvo svim važnim događajima, biti viđena i dotjerana. Pripada mi pravo na jednak tretman kao ostalim gostima. Kada jedna djevojka svojim bezobzirnim ponašanjem tako očito pred velikim brojem ljudi povrijedi drugu koja ima invaliditet, trebali bi smo se svi zapitati kako nazivano nasilje prema ženi sa invaliditetom koje vrši pripadnica istog spola, osjećajući da je nadmoćnija i bolja iz njoj znanog razloga. Sjećam se da sam jednom to pričala nekom i da sam čula odgovor „Pa možda ta djevojka nije mislila ništa loše“.
Moj stav je da ne treba nikad pravdati nekog ko je drugom učinio nepravdu i nanio bol. Ako vozač ubije drugog učesnika u saobraćaju izazvavši saobraćajnu nesreću svakako je kriv, bez obzira što paleći auto nije ni pomišljao na smrt žrtve. Tako je i s riječima. Kada ih izgovorimo one su već proizvele neki učinak. Moje nije da razmišljam šta je neko mislio. Mogu govoriti samo o svom sjećanju koje poput generatora pokreće emocije. Nakon analize prošlosti, zaključih da sam iz tog događaja izašla povrijeđena, ali prošle su godine u kojima sam radila na sebi.
Sada sam osnažena žena, koja bi u sličnim situacijama reagovala možda čak i buntovno, odbijajući da nosim maramicu, i upustivši se u dijalog sa djevojkom iz ove priče, nastojeći da djelujem edukativno. Međutim, iskustvo me naučilo da u nekim slučajevima ljudi umjesto edukacije biraju neznanje i dalje tjeraju po svom, ponašajući se nedolično. Ušla sam u sobu, upalila laptop i počela kucati. Tako je ne baš lijepo sjećanje na lijep događaj iznjedrilo ovaj tekst, protkan nadom da će neko iz njega izvući pouku i da se slične neugodnosti neće ponoviti nekom drugom.
Leave a Reply