Razgovor vodila: Senaida Sarajlić
„Život je kratak, a svijet širok, što prije krenete da ga istražujete, to bolje“ – rekao je Simon Raven, a da je stvarno tako, uvjerila nas je Nadina i kroz razgovor nas povela na put oko svijeta. Svjetski putnici i turisti obično postavljaju kratka pitanja ljudima u prolazu. Baš takva sam ja postavljala Nadini, a ona se trudila da nam na njih slikovito odgovori.
Ko je Nadina Imamović?
„Dvadesetsedmogodišnja djevojka rođena na jugoistoku zemlje, u Goraždu, studentica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu koja trenutno završava master studij iz oblasti socijalnog rada, predsjednica Aktiva mladih osoba sa invaliditetom pri sarajevskoj Koaliciji udruženja osoba sa invaliditetom (KOOKS) i predsjednica Udruženja slijepih Kantona Sarajevo. Aktivno sudjeluje u pokretu osoba s invaliditetom. Doduše, generalno je stalno u nekom pokretu, a u nastavku razgovora ćete saznati i kako.“
Najranija sjećanja i uspomene putoholičarskog života?
„Provela sam u Švedskoj tri godine s porodicom. Za taj period me vežu jako lijepa sjećanja, iako je taj cijeli boravak podrazumijevao i neke izuzetno teške trenutke za moju porodicu i mene. U tom periodu sam sa nepunih pet godina aktivno govorila bosanski i švedski jezik. Bila sam uključena u brojne aktivnosti, od vrtića i predškolskog, do prvog razreda osnovne škole. Stekla sam brojne prijatelje, a neki od njih nažalost danas više nisu s nama. Ipak, glavna junakinja ovog dijela priče je moja švedska baka.“
Šta prenijeti iz Švedske u Bosnu i Hercegovinu i obratno?
„Ono što bih prenijela u našu zemlju i kulturu jeste odgovornost prema vlastitoj zemlji. Kad kažem odgovornost, pod tim podrazumijevam rad na sebi kao individui koja će dati značajan doprinos društvu u kom živi kroz poštovanje svih mogućih zakonskih i društvenih pravila, čuvanje vlastite zemlje i onoga što je u njenom vlasništvu, npr. prirodna bogatstva i okoliš. Međutim, ono što bih prenijela iz bosanskog mentaliteta tamo, jeste bogata tradicija i kultura i toplina koja u velikoj mjeri nedostaje u zapadnim zemljama.“
Iskustvo boravka u Americi?
„U Americi sam provela 10 mjeseci u okviru srednje škole, a u pitanju je bio YES program. Bio je to veliki, pozitivan izazov u mom životu. Dok sam boravila u Americi, bilo mi je zanimljivo posmatrati Bosnu iz daleke perspektive. Amerika ima potpuno drugačiji mentalitet. Osjetila sam veliku dozu razumijevanja drugog i drugačijeg, najviše od mojih host roditelja. Zajedno s nama živjeli su i naši psi. Imala sam priliku da s tatom treniram psa vodiča. On je bio zaslužan za moj društveni život. Moja host mama, također slijepa osoba, učila me samostalnosti i pružala podršku u izradi domaće zadaće. U školi sam spoznala inkluziju, mogla sam čitati brajevo pismo i koristiti brajevu mašinu, kao i upoznavati se s tehnologijom uz pomoć asistenta. Moj školski ormarić, također je bio prilagođen meni. Svi smo nosili uniforme, mada je u drugim školama to znalo izgledati i drugačije. U nastavku razgovora će možda biti prilike za još detalja.“
Dan u životu Amerikanaca?
„Izdvojit ću jedan, karakterističan dan i nadovezati se na svoj prethodni odgovor. Neke njihove škole obilježavale su tzv. ‘pyjama day’. Svi učenici, nastavnici i drugi uposlenici nosili bi pidžamu. Pamuk, saten, tufnice i drugi oblici, našli bi se u školskom okruženju. To je bio samo jedan od dana i načina koji pokazuje njihovu opuštenost i otvorenost. Ljudi na ulicama su također različito obučeni, na glavi mogu nositi i majmuna…“ – kroz smijeh dodaje Nadina i nastavlja: „Uspaničila sam se, ustvari nisam znala šta da odlučim, kada su me roditelji pitali da li za doručak želim voće ili sladoled… Niko me nije tjerao da jedem palentu, kajganu, salatu. Ipak, stereotip je da amerikanci jedu samo brzu hranu. Jedu raznovrsno, kao i mi, ovisno o tome šta žele. Možda je zanimljivo to što sam ja svoje amerikance ‘navukla’ na vegetu, postala im je poslastica.“
Ostale zanimljive i tebi drage destinacije?
„Azerbejdžan, Turska, Moldavija, Njemačka, Italija i Norveška, kao i mnogi gradovi u našoj zemlji i našem komšiluku. Rado bih ponovo posjetila sve ove zemlje, osim Moldavije, ona je na mene ostavila jako težak utisak. Mogla sam osjetiti siromaštvo i patnju koju ono nanosi ljudima. Naravno, voljela bih posjetiti i neke druge zemlje, ali se uvijek najradije vraćam u Švedsku i Ameriku, po nove uspomene i meni posebno drage osobe.“
Poruka za kraj ili možda za početak nečijih potpuno novih avantura?
„Dobro je nekada upustiti se u avanture putovanja i istraživanja svijeta, međutim, sve treba biti u skladu sa nasim ličnim kapacitetima. Uvijek trebamo raditi ono što želimo i što nas ispunjava. Postoje dvije poruke koje želim poslati svima koji budu čitali ovaj intervju: ‘Gdje postoji volja, postoji i način.’, i ‘Sami možemo toliko malo, zajedno možemo toliko mnogo.’“
Destinacija po destinacija, i morale smo privesti naš razgovor kraju, jer Nadina žuri planirati neka nova putovanja koja nam još nije u potpunosti otkrila. Ostavila nas je u znatiželji i dobrom raspoloženju da čekamo neke nove priče.
Leave a Reply