Do vrha s Bojanom Ljubojević

Razgovor vodila: Senaida Sarajlić

Iza planinskih staza i vrhova čeka nas Bojanina priča.

Miriše na svjež vazduh i čaj iz tek otvorene termosice. Čeka da je udahnemo punim plućima.

Dvadesettrogodišnja studentica Ekonomskog fakulteta na odsjeku za Finansije i računovodstvo, bijeg od brojeva i studentske svakodnevice nalazi na planinama.

„Tek tada sam shvatila njen sjaj u očima kad pomene planine, jer penjati se sve više i više, gotovo je nalik letenju.“ – Ovako Bojana opisuje strast prema planinarenju koja se razvila neočekivano, iz običnog pristanka da pravi društvo prijateljici. I baš tako, sa sjajem u očima, nastavlja da nam priča:  „Pogledi, mirisi i ljudska povezanost s prirodom, bili su mi jasniji nego ikad.“ Ovdje smo na trenutak zastale, baš kao planinari da uhvate predah, jer kontakt s prirodom za nju ima poseban značaj.

„Svi koji me poznaju znaju da sam povučena osoba, da ne volim biti u velikoj gužvi i da se ne zadržavam dugo u društvu. Pošto imam oštećenje sluha za mene kontakt s ljudima predstavlja veliki napor u smislu komunikacije i razumijevanja, posebno kad naiđem na neke ljude koji me ne razumiju i ponekad osuđuju. Zato se često okrećem prirodi, ona zna me razumjeti, utješiti, oraspoložiti.“

Planinarenje je izazovno, a za Bojanu često još izazovnije. Možda joj se neko od naših čitateljki i čitatelja odluči pridružiti i stvoriti vlastito iskustvo, a do tada, Bojana iznosi svoje:

„Prije svakog pohoda, javim se vodiču i dogovorimo kakva će nam biti komunikacija. Većinom se držimo blizu, tako da mi može signalizirati ako nešto govori i onda to opet ponovi samo meni. Koristim čulo vida i ruke, gledam okolo i pratim staze koje znaju biti teške i komplikovane. Često sam poslije toga dodatno, ali slatko umorna od naprezanja i nastojanja da ispratim sve.“

Reklo bi se da i naš tim u sebi ima znatiželjnog, planinarskog duha. Zanimalo nas je još detalja, a Bojana ih je nesebično dijelila s nama: „Obično planinarim bez slušnog aparata, kako bih ga zaštitila od vlažnosti, ali ga u pauzama ipak koristim da bar malo osluškujem ptice, čak se i vjetar čuje.“ Vjerujemo kako zvuk vjetra na planini daje neki filmski osjećaj, ali to nije jedino što se tamo čuje već se ponekad i zapjeva i zaigra. „Tamo smo svi svoji, nikog ništa ne čudi, osjeti se mir i zajedništvo.“ I, dok još nismo bile daleko od pjesme, sjetile smo se one stare, dobre: „Haj kolika je Jahorina planina…“

Saznale smo da ova svestrana djevojka ima oko i za fotografiju, pa često usput krade trenutke u kojima spaja ova dva hobija. Svojim spontanim „škljoc“ čuva razglednice od zaborava u nešto drugačijoj formi. Osim razglednice, mnoge žene i osobe, među njima i Bojana čuvaju planinski turizam i sliku naše zemlje.

Naša sagovornica prisjeća se svojih planinarskih početaka, govori nam o svojim dosadašnjim pohodima i željama koje su već sada, može se reći, nalik na ciljeve.

„Kad sam se tek učlanila u Planinarsko društvo u Tuzli, upoznala sam Nedu Ljubić, predsjednicu društva i jednu od žena koja je među prvima pohodila Prenj koji svojom veličinom i surovošću mami. Skoro jednaku znatiželju u meni budi pomisao na pogled s Čvrsnice. Ipak, vjerujem da me još vrhova čeka prije nego se upustim u ove izazove. Konjuh, Ozren, Treskavica, Bitovnja, Zelengora i njezino Crno jezero… moji su počeci, svaki je poseban.“

 U svojim pohodima, Bojana je na tragu inkluziji.  „Među planinarima sam srela osobu  sa nedostatkom dijela podlaktice a jedan je od najboljih vodiča planina koje sam upoznala. Uspio se popeti i na najteže planine.“ Je li nam inkluzija zaista tako daleko na vrhu planine? Nismo mogle, a da se ne zapitamo.

Pitale smo, koliko planinarenje doprinosi dobroj formi i saznale da su, kako ona kaže, „slatke upale mišića“ cijena za istu. „Pošto ja volim i pojesti, trudim se da svoju formu držim pod kontrolom.“ – Kroz smijeh nastavlja Bojana. Fizička aktivnost njoj je poznata i kroz druge vidove, vratila se na kratko u školsko doba i otkrila nam još jednu zanimljivost o sebi: „U osnovnoj školi sam se bavila aktivno košarkom sve do povrede skočnog zgloba koja me spriječila da i dalje nastavim s tim sportom, ali i danas, ponekad volim ubaciti u koš.“

Za kraj je dala neke ideje za naše čitateljke i čitatelje koji ne znaju šta pokloniti ženi zaljubljenoj u planine: „Uvijek može dobro doći komad odjeće namijenjen za planine, planinski nakit, ali dovoljna je i svaka sitnica koja podsjeća na planine.“