O slijepim i drugim ženama sa invaliditetom koje društvo ne vidi, čije snove ne čuje i čije potencijale ne želi prepoznati

„Nije dovoljno reći da nam je žao kada neka žena umre. Moramo se pitati gdje smo bili dok je bila živa.“

Umrla je slijepa žena

Umrla je slijepa žena. I ništa, na prvi pogled, ne bi bilo neobično. Ljudi umiru. Umiru muškarci i žene, mladi i stari. Smrt je jedina izvjesnost pred kojom smo svi jednaki.

Ali nismo svi jednaki u životu koji joj prethodi.

Ona je nekada bila dobra, mirna i pametna djevojčica. Nije se posebno isticala, ali je bila vrlo dobra učenica. Završila je osnovnu i srednju školu. Imala je sposobnosti, disciplinu i potencijal. A onda se, barem izvana, učinilo kao da je njen život stao. Kao da je završetkom škole završeno i sve ono što je društvo od nje očekivalo. Kao da poslije svjedodžbe više nije imala pravo na plan, posao, vlastiti novac, ljubav, putovanje, prijateljstvo, grešku, rizik, samostalnost — ni na budućnost koja pripada njoj.

Ne znamo šta je sanjala. Možda je željela studirati. Možda raditi. Možda se zaljubiti, živjeti sama, pomagati drugima ili jednostavno birati kako će provesti običan utorak. Možda je s vremenom prestala govoriti o svojim željama jer je naučila da ih niko ne pita, da ih drugi smatraju nerealnim ili opasnim. Možda su joj, pod imenom brige i zaštite, polako objašnjavali da je sigurnije da ostane gdje jeste.

Ako je tako bilo, onda nije umrla samo onog dana kada joj je prestalo kucati srce. Dio po dio njenog života gasio se svaki put kada je neko odlučio umjesto nje, kada joj nije pružena prilika, kada je prepreka proglašena njenom nesposobnošću i kada je tuđa ravnodušnost predstavljena kao prirodan poredak stvari.

Sobe u kojima nestaju cijeli životi

Koliko slijepih i drugih djevojaka i žena sa invaliditetom živi među nama, a da ih zapravo ne vidimo? Nalaze se u našim ulicama, zgradama, selima i naseljima. Ipak, nema ih u učionicama, na fakultetima, radnim mjestima, sastancima mjesnih zajednica, u medijima, političkim strankama, kulturnim događajima ni na mjestima na kojima se odlučuje.

Neke su doslovno zatvorene u nepristupačnim kućama i stanovima. Neke nemaju prevoz, personalnu asistenciju, pristupačne informacije ili podršku da izađu. Druge mogu otvoriti vrata, ali su godinama učene da iza njih nema ničega za njih. Granice njihove sobe postale su granice njihovih želja.

Najopasniji zatvor nije uvijek onaj koji ima bravu. Ponekad je to rečenica: ‘Ti to ne možeš.’ Ponekad: ‘Ko će s tobom?’ Ili: ‘Šta će ti to?’ Ponekad je to odluka porodice donesena bez njih, škola koja ih usmjerava prema manjem cilju, institucija koja ih šalje od vrata do vrata, poslodavac koji u invaliditetu vidi trošak, ili zajednica koja njihov nestanak iz javnog života uopće ne registruje.

Tako se nepravda pretvara u svakodnevicu. Kada žena godinama nema priliku, društvo na kraju njenu isključenost opisuje kao lični izbor. Kada nema podršku da radi, kaže se da nije zainteresovana. Kada nema pristupačan prevoz, tvrdi se da ne izlazi. Kada joj niko ne ponudi mogućnost da odlučuje, proglašava se pasivnom. Posljedice diskriminacije pripisuju se njenom karakteru.

Dvostruko nevidljive, višestruko kažnjene

Žene sa invaliditetom ne susreću samo prepreke vezane za invaliditet. One žive i u društvu u kojem se od žena još očekuje poslušnost, zahvalnost i briga o drugima, dok se njihove vlastite potrebe lako odgađaju. Kada je riječ o ženi sa invaliditetom, ta očekivanja postaju još teža: često se posmatra kao vječna djevojčica, kao neko o kome se govori, ali koga se ne pita; kao osoba kojoj treba njega, ali ne i pravo na želju, intimnost, majčinstvo, karijeru ili javni glas.

Slijepe žene i djevojke dodatno se suočavaju s uskraćenim informacijama, nepristupačnim dokumentima i digitalnim sadržajima, nedostatkom orijentacije i mobilnosti, predrasudama poslodavaca i pretpostavkom da uvijek moraju zavisiti od člana porodice. Ako žive u ruralnoj sredini, siromaštvu ili bez stabilne podrške, krug izolacije postaje još uži.

Takva izolacija povećava i rizik od nasilja. Žena koja zavisi od druge osobe za kretanje, novac, informacije ili svakodnevnu podršku teže prijavljuje zlostavljanje, posebno ako je nasilnik istovremeno osoba od koje zavisi. Ako službe nisu pristupačne, ako joj se ne vjeruje ili nema gdje otići, formalno pravo na zaštitu ostaje samo rečenica na papiru.

Nepravda nije samo u onome što im se učini. Nepravda je i u svemu što im se sistematski ne omogući: obrazovanje u pristupačnom formatu, podrška za nastavak školovanja, siguran izlazak iz kuće, zaposlenje, vlastiti prihod, zdravstvena i reproduktivna zaštita, učešće u zajednici i pravo da donose odluke o vlastitom životu.

Zaštita koja oduzima život

Porodice često postupaju iz straha. Plaše se povrede, prevare, nasilja, osude okoline ili budućnosti u kojoj neće moći pružati podršku. Taj strah je razumljiv. Ali ljubav bez poštovanja slobode može postati kavez. Zaštita koja ženi ne dopušta da uči, izlazi, bira, pogriješi i razvija se više nije samo zaštita — ona postaje oduzimanje života pod najnježnijim mogućim imenom.

Niko ne razvije samostalnost tako što mu se ništa ne dopušta. Niko ne stiče sigurnost tako što je trajno sklonjen od svijeta. Samostalnost ne znači da osoba sve mora moći sama. Ona znači da ima podršku koju sama bira i da, uz tu podršku, upravlja svojim životom.

Zato ‘bližnji’ nisu oslobođeni odgovornosti samo zato što tvrde da znaju šta je najbolje. Pitanje nije da li su imali dobru namjeru. Pitanje je da li su ženi ostavili prostor da bude osoba, a ne nečija obaveza; da govori u svoje ime, a ne da bude tema porodičnog dogovora; da živi svoj život, a ne produžetak tuđeg straha.

Krivi smo i kada ništa ne uradimo

Lako je krivicu smjestiti negdje daleko: u sistem, vlast, siromaštvo, tradiciju ili porodicu. Ali sistem nisu samo zgrade i zakoni. Sistem čine ljudi koji svakoga dana mogu otvoriti ili zatvoriti vrata.

Odgovoran je nastavnik koji vidi sposobnu učenicu, ali od nje očekuje manje. Odgovoran je službenik koji nepristupačan obrazac smatra njenim problemom. Odgovoran je ljekar koji razgovara s pratnjom umjesto sa ženom. Odgovoran je poslodavac koji ne pita koje je prilagođavanje potrebno, nego unaprijed odluči da ona ne može raditi. Odgovoran je novinar koji žene sa invaliditetom prikazuje samo kao žrtve ili heroine, nikada kao stručnjakinje, građanke i nositeljice prava. Odgovorna je organizacija koja govori o inkluziji, a svoje sastanke, projekte i informacije ne učini pristupačnim.

Odgovorni smo i mi koji smo znali da neka žena živi iza zatvorenih vrata, a nikada nismo pokucali s pitanjem koje poštuje njenu volju: ‘Šta ti želiš i kakva ti je podrška potrebna da to ostvariš?’

Krivica, međutim, nema smisla

ako ostane samo osjećaj. Ona vrijedi jedino ako postane odgovornost, a odgovornost konkretno djelovanje.

Šta možemo učiniti — danas, ne jednog dana

Porodice mogu prestati govoriti umjesto djevojaka i žena sa invaliditetom i početi ih pitati šta žele. Mogu podržati obrazovanje, kretanje, prijateljstva, rad, raspolaganje novcem i donošenje odluka — čak i kada to uključuje rizik i mogućnost pogreške koju svi drugi ljudi imaju pravo napraviti.

Škole i fakulteti mogu osigurati pristupačne materijale, asistivnu tehnologiju i podršku, ali i visoka očekivanja. Diploma ne smije biti kraj puta, nego ulaz u život u kojem znanje dobija priliku.

Institucije mogu finansirati personalnu asistenciju, pristupačan prevoz, stanovanje uz podršku i servise u zajednici. Mogu učiniti svoje zgrade, web-stranice, obrasce i informacije pristupačnim. Mogu uključiti žene sa invaliditetom u izradu politika koje se na njih odnose i platiti njihovu stručnost, umjesto da ih pozivaju samo da ispričaju bolnu ličnu priču.

Poslodavci mogu ponuditi razgovor za posao prije nego što ponude sažaljenje. Razumna prilagodba, pristupačan softver i fleksibilna organizacija rada nisu milostinja, nego uslovi ravnopravnosti. Mediji mogu tražiti glasove žena sa invaliditetom i izvan prigodnih datuma. Organizacije žena i organizacije osoba sa invaliditetom mogu stvarati prostor u kojem će žene voditi, odlučivati i postavljati teme.

A svako od nas može primijetiti osobu koju zajednica uporno previđa. Možemo podijeliti informaciju u pristupačnom formatu, ponuditi podršku bez preuzimanja kontrole, povezati je s obrazovanjem, poslom ili organizacijom, insistirati na pristupačnosti događaja i reagovati kada neko odlučuje u njeno ime. Ponekad prilika počinje jednim pozivom. Ali ne smije završiti na dobroj namjeri.

Ne smijemo čekati još jednu smrt

Priča o umrloj slijepoj ženi ne smije postati sentimentalna fusnota o ‘teškoj sudbini’. Invaliditet nije bio njena sudbina. Isključenost nije prirodna posljedica sljepoće. Ono što joj nije bilo omogućeno rezultat je odluka, propusta, nepristupačnih sistema i društvenog uvjerenja da je nekim životima dovoljno samo da budu sigurni i tihi.

Nije dovoljno reći da nam je žao kada neka žena umre. Moramo se pitati gdje smo bili dok je bila živa. Jesmo li je vidjeli? Jesmo li je pitali? Jesmo li joj vjerovali? Jesmo li uklonili barem jednu prepreku? Jesmo li upotrijebili svoj položaj, znanje, kontakt, budžet, glas ili vrijeme da joj se otvori mogućnost?

Negdje danas jedna djevojčica sa invaliditetom završava školu. Pametna je, radoznala i puna neizgovorenih planova. Negdje jedna žena sjedi u sobi i više se ne usuđuje reći šta želi. Negdje porodica misli da je štiti, institucija je ne evidentira, poslodavac je ne zamišlja u svom timu, a zajednica ne primjećuje da je nema.

Nemamo pravo čekati da i njen život prođe pa da tek tada govorimo o nepravdi.

Pokucajmo sada. Otvorimo vrata sada. Pitajmo sada. Učinimo prostor pristupačnim sada. Dajmo podršku sada. I, najvažnije, sklonimo se s mjesta na kojem stojimo između žene i njenog vlastitog života.

Jer najstrašnija smrt nije uvijek trenutak kada srce stane. Ponekad je to život koji je mogao biti, a kojem niko nije dopustio da počne.

Napomena: Tekst je posvećen svim slijepim i drugim djevojkama i ženama sa invaliditetom čije su mogućnosti ograničene tuđim odlukama, nepristupačnim sistemima i šutnjom zajednice.

Suvad Zahirović