Postoje trenuci koji promijene život, ali oni nikada ne nastanu preko noći. Iza njih stoje godine rada, čekanja, odricanja i nebrojeno mnogo trenutaka u kojima je jedina opcija bila nastaviti dalje. Ova priča nije samo priča o zaposlenju. Ovo je priča o dostojanstvu, o prilikama koje mijenjaju život i o jednoj mladoj ženi koja je odbila prihvatiti da joj invaliditet određuje granice.
U nastavku donosimo priču Selme Plančić i snazi vjerovanja u sebe.
“Nije mi strano raditi. U proteklih pet godina radila sam više honorarnih poslova preko ugovora o djelu i svakom se posvetila kao da ću zauvijek ostati to da radim.
Smatram da sam uvijek mogla bolje, ja sam takav tip osobe, ali ko god je radio sa mnom u proteklih pet godina, istakao je moje znanje, posvećenost i trud i bio zadovoljan.
Mjesecima sam pokušavala pronaći posao, prešla u vanredne studente vrlo svjesno, da bih mogla raditi puno radno vrijeme. Odbijala sam ponude da budem zaposlena preko Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, a da vraćam platu i ostajem kući.
I nisam ni jednog momenta sumnjala da ću posao imati. Samo je bilo pitanje koliko ću još dugo čekati da ga dobijem.”
Svako čekanje jednom dobije svoj odgovor. Nekada on stigne onda kada se čini da su vrata zatvorena, a nekada baš onda kada čovjek odluči da neće odustati od onoga što smatra svojim pravom. Za Selmu posao nikada nije bio samo zaposlenje. Bio je dokaz da upornost ima smisla.
“Imati posao mi je bila najveća životna želja i cilj.
Imati posao za osobu sa invaliditetom, kao i za svaku drugu osobu na kugli zemaljskoj, znači imati konce u svojim rukama još čvršće, imati veći izbor šta i kako da radiš sa životom i biti ispunjen jer svojim radom doprinosiš sebi, zajednici i svemu što smatraš vrijednim.
Na slici potpisujem ugovor za svoj prvi trajniji radni angažman u životu. Kakav je to osjećaj, apsolutno je vidljivo na mom licu.”
Na jednom papiru stajao je potpis. Ali iza tog potpisa stajale su godine dokazivanja, rada i borbe protiv predrasuda koje često nevidljivo prate osobe sa invaliditetom. Neke pobjede ne mogu stati u jednu fotografiju, jer one nose mnogo više od osmijeha koji se vidi na licu.
“U sljedećih 12 mjeseci Selma Plančić će ići na posao, raditi i griješiti, učiti i razvijati se i nastaviti ono što mi je misija. Boriti se za to da se sa osoba sa invaliditetom skine plašt predrasuda o tome da smo teret, tuđa odgovornost, da smo nesposobni, za žaljenje itd., itd. Svjesna sam da predrasude nikad u potpunosti nestati neće, ali isto tako svjesna da je odgovornost vrlo lična, da je borba za društvo u kojem se neće suditi po točkovima, štapu, slušnom aparatu svakodnevna i tiče se svakog segmenta života.”
Velike promjene nikada ne nastaju same od sebe. One nastaju zahvaljujući ljudima koji otvaraju vrata, pružaju priliku i vjeruju u nečiji potencijal onda kada ga drugi možda još uvijek ne vide. Zato zahvalnost koju Selma izražava nije samo zahvala – ona je svjedočanstvo koliko jedna pružena šansa može promijeniti nečiji život.
“Hvala Edib Skulić i Udruženju paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Doboj-Jug na prilici da ostvarim i ovaj cilj u svom životu, za mene važniji mnogo više nego što riječi mogu da opišu. Zauvijek ćeš ostati upisan u mom životu kao neko ko mi je dao ogromnu priliku i uvijek ćeš moći računati na mene. Istinski se radujem svemu što nas čeka u ovih godinu dana. Hvala Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom što postojite i pružate različite vidove podrške.”
Ipak, postoje ljudi koji ne mijenjaju samo jedan trenutak, nego cijeli pogled na život. Ljudi koji vas podsjete da vrijedite mnogo više nego što ste ikada vjerovali i koji vam pomognu da pronađete vlastiti glas. Selma upravo njima posvećuje naredne riječi.
“I postoje oni koje ne mogu izostaviti ni iz čega u mom životu uspije proteklih 5 godina, a neću moći ni do kraja mog života jer su baš oni probudili ovu mene kakva sam danas. Da sam ostala ona stara, ubijeđena da sam bez obzira na sve samo teret, ja se nikada ne bih usudila posao ni tražiti.
Hvala mom Informativnom centru za osobe sa invaliditetom “Lotos” Tuzla koji je moj korijen gdje god ja da budem. Koji su me podsjetili ko sam, koji su moju misiju, koju sam od kad sam se rodila osjećala da imam, da ne moram da hodam da bih promijenila svijest i svijet, pretvorili u stvarnost.
Ja sam ne tako davno, prije dolaska u Lotos ” bila „ona tamo djevojka u kolicima“. Danas sam Selma Plančić, čiji se glas daleko čuje, koja će nastaviti da pruža ruke ljudima i nikada neće zaboraviti vrijeme kad njoj ruke nisu pružene. Selma Plančić koja će osobe sa invaliditetom podsjećati ko su, gurati naprijed da otkrivaju i ono što ne znaju. I zauvijek ostati pri tome da dostojanstvo ostaje iznad svega i da invaliditet nije jedini identitet u životu. Ja ih imam mnogo i izuzetno sam ponosna što sam dodala još jedan – ZAPOSLENA ŽENA, KOLEGINICA.”
Možda upravo u tome i jeste najvažnija poruka ove priče. Nije riječ samo o jednom zaposlenju, nego o tome da se čovjek usudi vjerovati u sebe čak i onda kada ga drugi vide samo kroz ono što smatraju njegovim ograničenjima. Kada društvo počne gledati čovjeka, a ne invaliditet, tada nastaju ovakve priče.
“I za kraj ovog mini romana…
Hvala apsolutno svima koji nisu vidjeli samo moje točkove nego mene. Hvala svima koji u mene vjeruju. Ništa što sam svim srcem poželjela nije mi se otelo. Ostvarila sam jedan cilj, ali ih i na ovom polju imam još mnogo. I zato što imam Boga na svojoj strani sigurna sam da ću ih tek ostvariti. A sljedeći veliki, nakon isteka ovih 12 mjeseci, jeste stalno zaposlenje.
A prvi korak da ostvarite snove jeste da se usudite vjerovati u njih.”
Selmina priča završava ovom rečenicom, ali njena borba i misija se nastavljaju.
Neka njen put bude podsjetnik da dostojanstven rad nije privilegija nego pravo, da prilika može promijeniti nečiji život i da se najveće prepreke često ruše upravo onda kada neko odluči vjerovati – prvo u sebe, a onda i u druge.