Piše: Senaida Sarajlić
Foto: Ida Dugalić
Postoje dani kada ti je svega previše… i tijela i misli i buke oko tebe. I onda još neko kaže: “Ti si tako jaka.” A ti bi možda, samo možda, htjela da jednom možeš biti samo čovjek. Žena. Umorna. Bez obaveze da stalno budeš primjer hrabrosti i snage.
Danas, na Dan mentalnog zdravlja, pričat ćemo i o stvarnosti oko tebe, ali ponajviše o tebi.
Kako si, stvarno? Ne onako kako odgovaraš kad neko pita iz pristojnosti. Nego stvarno, kako si? Imaš li prostor da osjetiš tugu, ljutnju, strah? Daješ li sebi dozvolu da osjećaš? Ne samo zbog invaliditeta, nego zbog života. Jer tvoje emocije nisu objašnjenje za „težinu života s invaliditetom“, one su dokaz da umiješ da voliš, gubiš, nadaš se, gradiš se i rušiš, kao i svaka žena.
Ako ti kažem da je u redu osjećati se iscrpljeno kad te svijet svakodnevno podsjeća na prepreke, hoćeš li mi povjerovati? Ako ti kažem da tvoje misli, tvoje emocije, tvoje mentalno zdravlje zaslužuju jednaku pažnju kao i tvoje fizičko zdravlje, hoćeš li stati na trenutak i udahnuti?
Narušeno mentalno zdravlje nije sramota, a briga o njemu nije luksuz, što se, naprimjer, danas više ne može reći za ortopedska pomagala i asistivne tehnologije. Ipak, ne postoji proteza za dušu, kolica za misli koje se vrte u krug, softver koji izgovara ono što duboko boli. Ali postojiš ti. I to što postojiš ne znači da moraš odmah da odgovoriš na poruku i završiš sve obaveze. Ne moraš ni da meditiraš (ako ne želiš). Možeš samo da konačno kažeš: „danas ne mogu“ ili „mogu, ali neću“ i odeš ranije na spavanje. Briga o mentalnom zdravlju ponekad može izgledati tako.