Piše: Senaida Sarajlić
Foto: Canva
Kažu, društvo nas treba “gurati naprijed”. I stvarno, društvo nas gura, često ni ne pita gdje želimo ići. To je tako, jer smo prioritet. Društvo nas ne pušta da čekamo, čak ni prijatelja, koji kasni na dogovor u gradu. Ako čekaš, to znači da ti treba pomoć. I tu nema rasprave, jer ako kažeš da ti pomoć ne treba e, onda si nezahvalno biće. Guranje je čin brige, čak i kad završiš u izlogu gradske apoteke.
Jednako kao na početku, prioritet smo u predizbornim kamapnjama. Tu smo u novinama i emotivnim klipovima gdje nas kandidati lagano gurkaju niz ulicu, naravno samo do prvog ivičnjaka. Tu smo živi dokaz da će “svi imati jednake šanse”. Kad izbori prođu, onda nas guraju nazad. U škole bez lifta. Zdravstvene ustanove bez uslova. Firme bez radnih mjesta. Živote bez slobode izbora.
Dobro, ako si žena s invaliditetom, onda imaju malo više osjećaja za kreativnost i modu. Guraju te na radionice za izradu nakita i sapuna, jer zašto bi ti, od svih ljudi imala ambicije, mimo finog, ženskog hobija. Guraju te u odjeću koju obično za tebe bira neko drugi i važno je samo da ti je udobna, jer što bi se ti trudila da izgledaš dotjerano, kad i onako, nisi konkurencija. Guraju te i u savjete o frizuri rečenicom: “Samo da je praktično, znaš, da ti je lakše.” Naravno, žena s invaliditetom ne treba da privlači pažnju već da je izbjegne. Eh, kad tako fino “skockaju” po svom, guraju te u uloge koje ne traže scenu već pozadinu. Guraju te u skromnost, jer sve izvan toga je bezobrazluk. Ambicija, ego i samopouzdanje, valjda dolaze bez kolica.
I tako to ide: između tuđe dobre namjere i loše infrastrukture, nekad završiš u izlogu, nekad u pozadini. A najrjeđe tamo gdje si zapravo htjela da ideš.