Za većinu ljudi, ljeto znači odmor, slobodu, miris mora i lijepe osjećaje. Ipak, za mnoge žene s invaliditetom, ljetni odmori i dalje znače dodatno planiranje, neizvjesnost i prepreke koje počinju mnogo prije nego što kofer bude spakovan.
Iako živimo u vremenu kada se sve više govori o inkluziji i jednakim pravima, praksa pokazuje da turizam još uvijek zaboravlja na pristupačnost. A ona nije luksuz, već preduslov da neko može ravnopravno učestvovati u društvenim tokovima, pa i u odmoru.
Mnoge žene s invaliditetom koje se odluče na putovanje tokom ljeta svjesne su da ih čeka niz izazova. Od rezervacije smještaja do dolaska na destinaciju, svaka faza traži dodatne provjere: ima li rampa, je li lift u funkciji, da li se može pristupiti plaži, postoji li toalet koji mogu koristiti, tumač znakovnog jezika itd…?
Nažalost, često odgovori zvuče ohrabrujuće na papiru, ali realnost ih brzo demantuje. Stepenice bez rampe, uski prolazi, neprilagođene sobe, plaže bez staza – na sve to često naiđu žene sa invaliditetom koje žele, jednostavno, nekoliko dana odmora.
Neke od njih, i pored svega, uspiju pronaći način da uživaju, zahvaljujući sopstvenoj snalažljivosti, podršci drugih ljudi i improvizaciji. Ali pitanje ostaje: zašto bi bilo čiji odmor morao zavisiti od sreće, umjesto od sistema koji poštuje svakoga?
Pomoć nekad može biti potrebna i nužna, ali ne bi smjela biti zamjena za prava. Kada žena s invaliditetom mora biti fizički nošena, to nije inkluzija. To je podsjetnik da prostor još uvijek nije napravljen imajući nju na umu.
A sve što žene s invaliditetom žele je da ih se ne isključuje nego jednako uvažava. Žele da mogu uživati u ljetu jednako kao i svi drugi.
Pristupačno znači dostupno i dostojanstveno a turizam može i mora biti drugačiji. Potrebno je da smještajni kapaciteti ozbiljno pristupe pitanju pristupačnosti, da u planiranju učestvuju i osobe s invaliditetom, da se vodi računa o detaljima koji život znače. Pristupačna soba nije samo širi prolaz. To je i kupatilo u koje možeš ući, terasa do koje možeš doći, plaža na kojoj se možeš kretati. To su trenuci u kojima ne moraš nikoga moliti da ti pomogne jer imaš osjećaj da si već dobrodošla.
Kada se osiguraju uslovi za pristupačan turizam, ne dobija samo osoba s invaliditetom nego čitava zajednica. Jer inkluzija nije pitanje invaliditeta, već civilizovanog i kvalitetnog društva u kojem će i ljeto biti bez prepreka za sve.
Dok suncem okupani dani prolaze, mnoge žene i dalje ostaju uskraćene za ono što bi trebalo biti najjednostavnije: osjećaj pripadnosti prostoru. Zato podsjećamo – da bi more bilo za sve, ne smije biti stepenica bez rampe. Da bi odmor bio ravnopravan, mora biti dostupan svima.
A do tada, žene s invaliditetom i dalje pokazuju nevjerovatnu snagu kreirajući puteve tamo gdje ih još nema. Svaki njihov pomak, svaki odlazak na plažu, svaka priča podijeljena nakon puta, pokreće promjenu.
Jer kada govorimo o pristupačnosti, ne govorimo o milosti. Govorimo o pravu da svako ljeto može biti lijepo, slobodno i zaista naše zajedničko.