Razgovarala i pripremila: Senaida Sarajlić
Foto: Privatna arhiva
Zamislite svijet u kojem ideje putuju brže od vozova, gdje su kodovi karte za nova iskustva, a aplikacije mostovi između ljudi.
U jednom takvom digitalnom krajoliku počinjemo naše putovanje na koje nas vodi Amina – studentica kojoj iz ruksaka viri kôd s misijom.
Penjite se, krećemo. Nema dima ni zvižduka lokomotive, samo zvuk klika i skrola.
Prvi peron – upoznavanje
Amina: Ja sam Amina Osmanhodžić, studentica treće godine IPI Akademije u Tuzli, na smjeru Informatika i računarstvo. Osim primarnog zanimanja, odnosno, studiranja, slobodno vrijeme koristim za pisanje proze i poezije te ove godine planiram objaviti svoju drugu knjigu. Inspiraciju pronalazim u svemu oko sebe, bez obzira da li pišem kodove ili stihove. Sve ono što vidim i čujem te sve što osjetim mi daje povod, motivaciju i inspiraciju za nešto novo.
Nismo odmakle daleko, a već smo stigle na peron X – zonu stereotipa koje naša sagovornica ruši kao starije verzije softvera
Amina: Stereotipi i predrasude su, uvijek, prisutni i nikad se neće moći uništiti.
Nažalost, uvijek će da postoje neke podjele, ali naučila sam iz iskustva da me ne treba brinuti ono što ne mogu promijeniti. Svakako da se i ja suočavam s tim nekim negativnim komentarima i osudama, ne samo u IT svijetu, ali ne obazirem se na ta mišljenja. Važno mi je samo šta, za mene bitni ljudi, o meni misle. Iskoristit ću priliku da podijelim jedno shvatanje sa svima koji budu čitali naš razgovor: Nikad nećete ugoditi svima koliko god dobri i uspješni bili. Nije se još rodio čovjek koji je sve ljude oko sebe uspio “zadovoljiti” i nanizati ih kao bisere na ogrlicu, pa staviti sebi oko vrata.
Od pitanja “Zar si ti stvarno programerka?” dvaput nam se okrenuo želudac, pa smo na peronu dva sišle po malo vazduha – do ideje
Amina: Sve je počelo na fakultetu, u sklopu predmeta Razvoj mobilnih aplikacija, gdje smo imali zadatak da izradimo aplikaciju i tema je bila slobodna, ali u današnjem svijetu veoma je teško izmisliti nešto novo. Dok se u krug vrte iste teme i aplikacije, ja sam htjela da predstavim nešto novo ili barem manje popularno. Telemedicina, odnosno, medicina na daljinu mi je bila dobra ideja zbog smanjenih troškova putovanja, uštede vremena, fleksibilnosti, s tim da mi je najzanimljivija bila ta online terapija, odnosno, razgovor s psihologom. Razgovor sa stručnom osobom, u vezi s bilo kojom temom, današnjem društvu je veoma potreban iako većina ljudi o tome ne govori smatrajući da je to „sramota“ ili nešto što se treba sakriti.
Ovdje smo se zadržale najduže, jasno nam je postalo da mentalno zdravlje ne treba biti tabu. Iako, kako kaže Amina, instaliranje aplikacije jednim klikom omogućava razgovor s psihologom iz udobnosti vlastitog doma – moglo bi biti važno da ne ostanemo u toj zoni komfora. Tehnologija može olakšati prvi korak ili ponuditi opciju kad druga ne postoji, ali društvena promjena doći će tek kada posjetu psihologu počnemo posmatrati jednako kao posjetu zubaru kad nas boli zub.
Nastavile smo dalje – peron tri krcat je planovima o pristupačnosti
Amina: Tokom semestra smo s profesoricom razgovarali o tome kako aplikacije nisu dovoljno pristupačne osobama s invaliditetom. Nedugo zatim, došla sam na ideju da proširim postojeće funkcionalnosti aplikacije i dodam neke nove mogućnosti koje bi korisnicima s invaliditetom omogućile korištenje. Imam planove za dalji razvoj aplikacije, ali detalji neka ostanu za naše sljedeće zajedničko putovanje.
Do tad, vrijedi spomenuti postojeće aplikacije koje korisnicima omogućavaju snalaženje i kretanje u fizičkom prostoru kroz mapiranje pristupačnih lokacija, ali i one koje doprinose digitalnoj pristupačnosti nudeći opcije poput povećanog fonta, pojačanog kontrasta ili pretvaranja govora u tekst.
Nedaleko od pristupačnosti, na peronu četiri, uvažavanje i dostojanstvo – ključaju od čekanja i strpljenja koje se topi na ljetnoj sparini
Amina: Sve se može razviti i dodatno unaprijediti, ali po mom mišljenju osobe s invaliditetom trebaju konkretno iskazati potrebe u kontekstu pristupačnosti. Kada šira javnost bude informisana, lakše je doprinijeti razvoju novih sistema i aplikacija.
U suštini – složile smo se da dostojanstvo počinje od spremnosti da se jasno govori, ali i pažljivo sluša. To važi za osobe s invaliditetom, ali i za sve one koji žele biti ravnopravno uključeni i dostojanstveno tretirani.
S mjesta pristupačnosti, uvažavanja i dostojanstva, svi možemo u budućnost – naš posljednji peron na ovom putovanju
Amina: Iskreno, uopšte nemam zamisao šta bi budućnost mogla donijeti, ali veoma me plaši.
Uzevši u obzir društvene mreže, koje su dostupne svima, gdje je omogućena komunikacija, dijeljenje različitog sadržaja i stvaranje virtuelnih zajednica s ljudima istih interesovanja, plaši me neinformisanost korisnika kao i nekultura i primitivizam koje svakodnevno susrećem. Govori li se o sigurnosti i zaštiti podataka, veoma mali broj ljudi čita pravila korištenja i šta to sve dopušta “tamo nekome”. Nažalost, ljudi nisu svjesni kakve posljedice digitalni identitet može da donese.
Razvoj tehnologije donio je mnoge prednosti poput brze komunikacije i velikog broja dostupnih informacija, lakši pristup učenju i radu, ali s druge strane, širenje lažnih informacija, gubitak privatnosti i krađa identiteta zahtijevaju veliku odgovornost. Baš kao što čovjek uči u realnom svijetu, tako treba naučiti i kako se ponašati i zaštiti u virtuelnom.
Naš voz se polako zaustavlja. Iako je ovo kraj razgovora, osjećaj je kao da putovanje tek počinje – ne samo za Aminu, već i za sve one koji vjeruju da tehnologija može biti prostor jednakih šansi, dijaloga i dostojanstva.