Zovem se Nejra Imamović. U julu ću napuniti 26 godina, a dolazim iz malog mjesta Poljice, Grad Lukavac. Rođena sam s dijagnozom cerebralne paralize, ali i da budem iskrena, to me nije definisalo, ali me oblikovalo. Naučilo me kako da se borim, kako da vjerujem sebi kad mnogi sumnjaju, i kako da budem glas onih koji ga još traže.
Odmalena sam znala da moj put neće biti lak, ali nisam tražila lakši, tražila sam pravi. Išla sam korak po korak, kroz osnovnu školu u svom mjestu, pa kroz srednju Ekonomsko-hemijsku školu u Lukavcu, gdje sam se obrazovala za poslovno-pravnog tehničara. A danas sam studentica Pravnog fakulteta u Tuzli. Da, upravo prava jer ko bolje zna koliko su važna, ako ne mi koji se svakodnevno borimo da ih ostvarimo?
Ali nije sve bilo škola i knjige. Tokom srednjoškolskih dana, uključila sam se u rad organizacije za osobe sa invaliditetom. Taj trenutak je promijenio mnogo toga u meni. Tamo sam pronašla prostor u kojem sam mogla da budem ja, da govorim, da djelujem, da se borim. Postala sam aktivistica i shvatila sam da nisam sama i da moja borba ima smisla.
Kroz aktivizam sam pronašla snagu, ali i sebe. Imala sam priliku da vodim radionicu na temu „Prepoznavanje vlastitog identiteta“, jer upravo to je ono što nam često prvo oduzmu: osjećaj da znamo ko smo, šta možemo i šta zaslužujemo. Vodila sam i prezentaciju u svojoj srednjoj školi o važnosti aktivizma i podrške osobama sa invaliditetom. Jer ako nas zajednica ne vidi, kako će nas razumjeti? Ako nas ne sasluša, kako će znati koliko vrijedimo?
Učestvovala sam na brojnim edukacijama, seminarima i radionicama. Učila sam o zakonima, o pravima koja nam pripadaju, o institucionalnim barijerama, ali i o snazi zajednice kad se ona izgradi na razumijevanju i podršci. Naučila sam da ravnopravnost podrazumijeva svakodnevnu borbu, školi, na ulici, na fakultetu, u razgovoru s doktorom, na radnom mjestu.
Možda je najveća bitka koju vodimo ona da nas društvo prestane gledati kao „posebne“, „slabe“ ili „tužne“. Jer mi nismo ni jedno od toga. Mi smo žene koje ustaju i kad nas lomi bol. Koje uče i kad ih sistem zanemaruje. Koje se smiju čak i onda kad se osjećaju nevidljivo.
I zato danas želim poslati poruku svim mladim osobama, posebno djevojkama i ženama sa invaliditetom:
Ne slušajte one koji vam govore šta ne možete. Slušajte sebe. Slušajte svoje snove, svoje ambicije, svoje želje. Vi imate pravo da budete obrazovane, zaljubljene, zaposlene, samostalne, slobodne. Imate pravo da budete sretne.
Ne pristajte na manje.
Naša invalidnost ne oduzima našu vrijednost. Naša borba ne oduzima našu ženstvenost. Naša različitost ne oduzima našu snagu.
Mi smo ovdje. I više nismo tihe.
Društvo u kojem živimo još uvijek ima mnogo koraka da napravi ka istinskoj inkluziji i ravnopravnosti. Nije dovoljno da nas vide, moraju nas čuti, razumjeti i uključiti. Moraju se prilagoditi svi prostori, svi sistemi, sve škole, fakulteti, radna mjesta, jer mi ne tražimo privilegije, mi tražimo jednaka prava.
Promjena ne dolazi sama. Zato je važno da budemo vidljive, da pričamo svoje priče, da budemo podrška jedna drugoj. Snaga žene sa invaliditetom ne leži samo u onome što je preživjela, već u onome što je odlučila da postane uprkos svemu.
I zato, ako me pitate koji je moj životni moto, reći ću vam:
“Možda mi je put drugačiji, ali cilj mi je isti – da živim slobodno, dostojanstveno i sretno.”
Jer ja ne želim samo da postojim. Ja želim da živim punim plućima. Da se smijem, da volim, da učim, da radim, da budem ono što jesam.
I želim da svi znaju: žene sa invaliditetom nisu posebne samo zato što su žive, već zato što su odlučile da budu jake u svijetu koji ih često pokušava slomiti.