Od djetinjstva provedenog daleko od doma, do borbe za pravo na rad, obrazovanje i dostojanstven život – priča žene koja ne traži sažaljenje, već jednakost.
Snježana Jolić ne može se predstaviti u nekoliko rečenica. Život joj je bio sve osim jednostavan, a upravo u toj slojevitosti leži snaga i autentičnost ove četrdesetdevetogodišnje pravnice rođene u Kninu.
„Za mojih 49 godina desilo se toliko značajnih stvari da je teško sažeti“, priznaje. Ipak, jedno je jasno: Snježana je žena koja ne pristaje na uloge koje joj društvo pokušava nametnuti.
Rođena s rijetkim genetskim oboljenjem, Osteogenesis Imperfecta, poznatijim kao „bolest staklenih kostiju“, Snježana je život počela borbom. „To nije samo bolest lomljivih kostiju, to je cijeli niz komplikacija“, objašnjava, spominjući i probleme sa sluhom te disanjem.
Iako su lomovi prestali u pubertetu, izazovi nisu. Prvi veliki bio je već s nepunih sedam godina kada je, zbog nepostojanja inkluzivnog obrazovanja, morala napustiti roditelje i otići na školovanje i rehabilitaciju u Banja Luku. Bio je to početak života u pokretu: školovala se u više gradova bivše Jugoslavije, da bi fakultete završila u Beogradu.
„Obrazovanje me koštalo odvajanja od svega poznatog, ali mi je i pomoglo“, kaže Snježana.
Iako visoko obrazovana, diplomirana pravnica s magisterijem iz međunarodne politike, i dalje se susretala s preprekama.
„Fakultet je bio prva ustanova u kojoj sam bila jedna od rijetkih osoba s invaliditetom. Bilo je i arhitektonskih prepreka, ali i onih ljudskih“, kaže.
Snježana je jedna od rijetkih žena s invaliditetom koje su ostvarile karijeru u struci. Radila je u sudu, u ministarstvima, bila aktivna u pokretima osoba s invaliditetom, pa čak i politički angažovana. Danas radi u Udruzi osoba s invaliditetom „Sveti Bartolomej“ u svom rodnom Kninu, u koji se nakon mnogo godina vratila. „Na izvor. (Krke)“, kako sama kaže.
Za nju, rad nije samo posao. „Posao nije samo plaća. Posao je potpuno jedan drugi način života.“
Upravo zapošljavanje osoba s invaliditetom vidi kao jednu od ključnih tačaka diskriminacije. „Problem počinje već s obrazovanjem. Nitko im ne govori da mogu, da vrijede, da trebaju pokušati. Sustav to ne potiče.“
No, nije samo sistem kriv. „Ljudi su puni predrasuda. Misle da bi osoba s invaliditetom bila teret. A često se pokaže da daju više od maksimuma“, ističe.
Snježana ne zatvara oči pred stvarnošću. Govori jasno i bez uljepšavanja: osobe s invaliditetom su i dalje zakinute u svim segmentima života – od obrazovanja, zapošljavanja, pristupa zdravstvu, preko porodičnog života i samostalnosti, do pristupa osnovnim društvenim sadržajima.
„Zar nije tužno da kad pitate osobe s invaliditetom što ih čini sretnima pa neki odgovore: ‘Ništa’?“
Snježana ne šuti ni o diskriminaciji koju je doživjela, posebno kao žena. „Kao žena s invaliditetom, suočavam se s dvostrukom diskriminacijom. Ne mogu ni na ginekološki pregled kao svaka druga žena, jer većina ambulanti nema podesive stolove.“
Ali Snježana ne odustaje. Kada ju je aviokompanija diskriminisala, nije čekala isprike, podigla je tužbu. Šest godina kasnije, dobila je spor. I time poslala snažnu poruku: pravda je dostižna, ali traži hrabrost.
Iza svega, najteže joj pada licemjerje. „Ne trebate me tapšati po ramenu. Pomozite mi da se s nogostupa mogu sama spustiti.“
Kao osoba koja se kreće pomoću kolica, dugo je bila suočena s izazovima koje većina ljudi ne vidi. Ali s uvođenjem personalne asistencije, život joj se promijenio iz temelja. „To je sasvim nova dimenzija – više pokretljivosti, više samostalnosti, više sebe. Više života.“
Za Snježanu, personalna asistencija nije samo podrška, to je sloboda. To je ono što mijenja svakodnevnicu, ruši barijere i otvara vrata prema životu ispunjenom mogućnostima.
„Kada imate nekoga uz sebe tko vam pomaže da radite ono što svi drugi uzimaju zdravo za gotovo, tada počinjete živjeti punim plućima“, kaže i osmjehne se s nekom tihom snagom koja govori više od riječi.
Danas, uz pomoć personalne asistentice, češće putuje, šeta, ide na more i kako sama kaže – skita. Društvene mreže su joj zabava, ali i alat za borbu i povezivanje. A poruka koju upućuje osobama s invaliditetom je jasna: borite se za svoju neovisnost.
Nedavno je kupila stan, sama ga uredila, prilagodila svojim potrebama i sada s nestrpljenjem čeka da se preseli. Samostalno živi već godinama, još od završetka školovanja, ali ovaj korak doživljava kao novo poglavlje gdje se sve više posvećuje sebi i svojim snovima.„Pisanje mi je oduvijek bilo blisko, ali sada mu se napokon mogu posvetiti ozbiljnije“, govori s posebnom iskrom u očima. Upisala je tečaj kreativnog pisanja i hrabro krenula prema cilju koji dugo nosi u srcu – napisati autobiografski roman u kojem će otvoreno govoriti o svojim iskustvima, izazovima, nadama, borbi i pobjedama.
Osim pisanja, pronašla je i još jedan glas – onaj na TikToku. „Počela sam snimati videa o pravima osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. Ljudi često ne znaju što nam sve pripada, niti kroz što svakodnevno prolazimo“, kaže. Kroz društvene mreže, edukaciju i otvoren razgovor, želi srušiti predrasude i graditi svijet u kojem će osobe s invaliditetom biti vidljive, ravnopravne i slobodne.
I za kraj, poruka svima koji žele razumjeti:
„Ne tražimo sažaljenje. Nemamo posebne potrebe. Samo želimo biti jednaki i jednako prihvaćeni. Moja životna misija je jednostavna: boriti se za kvalitetniji život svih nas i ne šutjeti tamo gdje treba viknuti“, zaključuje.