Kako biste nepoznatoj osobi u najkraćem opisali ko je Zinaida?
Ja sam Zinaida Bašić, imam 41 godinu i bavim se šivenjem. U slobodno vrijeme i u skladu sa ostalim obavezama jako volim da se posvetim kuhanju, to me opušta. Iako se već 26 godina borim sa SMA (spinalna mišićna atrofija) i pored svih nedaća koje ona nosi sa sobom, volim život i radujem se životu…
Kakva sjećanja i slike vas vežu za djetinjstvo?
Obzirom na to da je moja bolest nastupila tek kasnije u životu, imala sam bezbrižno djetinstvo.
Za djetinstvo me vežu jako lijepe uspomene, i mogu reći da je to bilo najljepše doba u mom životu. Bili smo sretni i bezbrižni, pomalo i nestašni. I danas se nasmijem kad se sjetim svih dogodovština i nestašluka. Npr. jedne smo prilike brali trešnje kod ljutite komšinice i ona nas je potjerala pa sam zaradila iščašen zglob noge. Bilo je to lijepo doba kad nismo imali velike mogućnosti kao što je to slučaj danas, ali smo uživali i znali se radovati svakom novom danu.
Možete li nam reći nešto više o svom iskustvu života s invaliditetom i sa kakvim se izazovima suočavate?
Ja sam se sa svojom dijagnozom suočila kao adolescentica. Bilo mi je jako teško tako mladoj nositi se sa svim tim izazovima, jer je to osjetljivo doba samo po sebi. Naravno, neizostavna je bila podrška porodice i prijatelja, ali jako teško neko može razumjeti kroz šta prolazite u tim momentima. Ono što je i danas za mene izazov su neadekvatna prilagođenost i personalna asistencija. Za mene kao korisnicu kolica je svaki samostalni izlazak van doma izazov.
Kakav je položaj žene sa invaliditetom danas, kako se oduprijeti vladajućim stereotipima?
Mentalitet našeg društva još uvijek degradira žene uopšteno. Generalno, sam položaj osoba sa invaliditetom nije na zavidnom nivou, a kada se radi o ženama sa invaliditetom to zna biti dodatno otežavajuće. Zato je potrebno raditi na razbijanju predrasuda i osnaživanju žena, što mi kao Forum kroz projekat “Ovdje sam vidljiva i ponosna” radimo već neko vrijeme. Inače sam učesnica Lotosovog programa koji je posvećen ženama sa invaliditetom. Drago mi je što sam dio borbe za ravnopravnost i dostojanstvo žena sa invaliditetom i uvijek nastojim doprinijeti stvaranju okruženja koje će uvažavati potrebe i prava žena i djevojaka sa invaliditetom u skladu sa ljudskim pravima.
Kako ste se uključili u aktivizam za prava osoba s invaliditetom? Šta vas je inspirisalo da se angažujete?
To se zapravo desilo na nagovor jedne poznanice koja je inače vršila usluge personalne asistencije u I.C. “Lotos”. Sa radošću mi je pričala o radu i dešavanjima u udruženju te sam se odlučila pridružiti. Svi ti zanimljivi ljudi koji prkose bremenu koje im je život nametnuo a sa toliko pozitive u sebi i podrške koju pružaju, natjeraju čovjeka da se zapita gdje je bio do sada.
Na koje prepreke ste naišli u svom aktivizmu i kako ste ih prevazišli?
Moja najveća prepreka je bila i ostala strah od javnog nastupa. Što se tiče, ostalog u zajednicama vlada solidarnost i međusobna podrška, tako da nije teško funkcionisati i prevazilaziti prepreke.
Kako možemo poboljšati inkluziju i pristupačnost za osobe s invaliditetom u našem društvu?
Nažalost, poražavajuće je što kod nas vlada nezainteresovanost za pomoć i podršku osobama sa invaliditetom. Ko nema direktnog doticaja sa tim osobama njega se to ni ne tiče i to se jasno vidi u društvu. Krenuti treba od toga da se objašnjava redom šta je inkluzija. Da “sažaljivo” gledanje nije jednako uvažavanje i ravnopravnost. Da se djeci od vrtića ukazuje na jednakost, te iako je neko po nečemu možda drugačiji, ima isto pravo i potrebe. Biti ravnopravan član društva nije ustupak nego pravo svake osobe.
Koje biste savjete dali osobama s invaliditetom koje žele biti aktivni u promjenama u svojoj zajednici, i onima koji se to još uvijek ne usuđuju? Po vašem mišljenju, koji je najbolji način da se mlade osobe sa invaliditetom motivišu i podstaknu na borbu za promjene i ravnopravnost osoba sa invaliditetom?
Da budu vidljive i glasne, jer je njihov glas nezamjenjiv i jedino osobe sa invaliditetom znaju šta je najbolje za njih. Potrebno je mnogo rada na društvenoj savjesti, a oni svojim angažmanom mogu djelovati s ciljem unapređenja kvalitete života osoba sa invaliditetom. Neka svi mladi sa invaliditetom znaju da se promjene neće same od sebe desiti, da mi moramo biti pokretači ukoliko ne želimo da nam drugi kroje život, da donose odluke umjesto nas i smatraju nas nesposobnima i nevidljivima.
Ekonomska nezavisnost kroz pokretanje vlastitog biznisa bio je vaš izbor i veoma ste uspješni u vašem poslu. Opišite nam kako je tekao taj put?
Kada sam se sa 15 god suočila sa dijagnozom, kada je počela moja borba sa bolešću i kada sam digla ruke od svega, šivenje je bilo nešto što me ispunjavalo i okupiralo moje misli i vrijeme. To je oduvijek bio moj hobi, nešto što sam voljela raditi još kao dijete. Onda sam dobila na poklon neku mašinu i od tada je sve krenulo… Hobi je polako postao posao. To ujedno pruža priliku da svakodnevno upoznajem neke nove ljude i nadograđujem svoje znanje novim izazovima. Jer mnogo je dobar osjećaj kada i pored svih prepreka koje nam život nametne uspijemo doprinijeti i učiniti nešto dobro za sebe i druge. To što imamo neke prepreke ne znači da nemamo kapacitete.
Gdje vidite sebe u budućnosti, za nekih 10 godina?
Najiskrenije, radovalo bi me da to bude preslikana današnjica. Nisam neko ko teži nekim velikim ciljevima. Zdravlje i sreća najbližih je ono što me raduje i to mi je najbitnije. Voljela bih da i za 10 godina budem u stanju raditi ono što volim.
Nađe li se prostora za zabavu i razonodu, kulturni život? Kako provodite slobodno vrijeme, šta vas usrećuje i veseli?
S obzirom na okolnosti, uspije se naći načina za razonodu, jer pored svih barijera i uz nedostatak personalne asistencije nije nimalo jednostavno. Ja sam pomalo introvertna osoba, pa bi moj izbor češće bio mir i uživanje u prirodi, uz neku knjigu… ali i odlazak u kino ili druženje sa bliskim osobama uvijek dobro dođe.
Vaša poruka za kraj?
Bez obzira koje poteškoće ili invaliditet imali, i sve ono što nas sprečava da damo svoj puni kapacitet nije mjerilo da ipak ne damo sve od sebe i živimo svoje snove. Našu vrijednost ne određuje da li je društvo primijetilo, prihvatilo i nagradilo naše poduhvate i trud. Određuje nas sposobnost da budemo razumni, solidarni i svjesni i da naša uloga u životu može da bude dovoljno velika ako nastojimo da budemo najbolja verzija sebe. Sve je važno i sve se računa. Samo pažljivo i prema sebi i prema drugima.
Pripremila: Adisa Kišić
Leave a Reply