Putem od umjetnosti do nauke s Almedinom Hodžić

Tekst pripremila: Senaida Sarajlić

Vrijeme muzičkih linija, audio-kaseta i izgužvanih vrpci. Loš zvuk i stari dobri osjećaj nostalgije čuvaju generacije. S njim počinju i prve ljubavi, tako i ona prema muzici, koju je Almedini, kako nam kaže, indirektno usadila majka. Taj put ljubavi i umjetnosti vodio je do muzičke škole u Tuzli. Tu je muzika njen životni saputnik – kaže, pa nastavlja pričati o njoj kao o načinu života. Prisjeća se svog prvog susreta sa dječjim sintisajzerom i odrastanja zajedno s njim.

Od osjećaja radoznalosti do osjećaja ushićenja pri upoznavanju klavira, s kojim se kaže, ne može porediti ništa.

Ipak, slijedeći osjećaj, cijelo vrijeme kroz igru s crnim i bijelim tipkama, Almedina je nakon srednje muzičke škole došla na studij psihologije.

I to je još jedan, novi put kojeg otkrivamo kroz ovaj uzbudljiv razgovor. Samoupoznavati se, putem od umjetnosti do nauke bilo je, priznaje, komplikovano.

Važno i olakšavajuće bilo je to što je koračala u paru.  Njen vjerni saputnik – muzika, uvijek je bio tu, samo sada kao „ćejf“ u kojem uživa daleko od publike i velikih scena. Obično je tako, najveće ljubavi čuvamo samo za sebe. „Zašto ljudi toliko vole?“ – Jedno je od pitanja koje je zanimalo ovu djevojku kada se odlučila za psihologiju. „Šta to muzika budi u nama?“ „Kako djeluje na naš um i tijelo?“ I tako dalje i tako dalje… Širok spektar ljudskog ponašanja danas je njena svakodnevnica. Baš iz tog širokog spektra, izvukle smo stereotipe i predrasude.

Tako je, kaže Almedina, mnogima zvučao suludo njen izbor da kao slijepa osoba upiše muzičku školu, te su je obasipali mišljenjima šta treba i kako treba.

Biti svjesna prava na izbor, ovdje je bilo od velike važnosti. Ali svjesnost nije jedino što je krasi već i odvažnost, dok priča o mogućnosti da pogledamo u nas same i promijenimo mišljenje.

U tom stilu je poručila da se usudimo i probamo, kaže, možda uspijemo, a ako to i ne bude pravi put za nas, bar ćemo znati da smo probali. I, onda smo razgovor privele kraju uz stih „Za ona dobra, dobra, stara vremena…“ – ona kada smo muziku slušali na kasetama.