Piše: MA Sandra Jašarević – Merdžanić
Svaki dijelić moje duše osjećao je sreću i olakšanje zbog nadolazećeg dijela dana kojeg ću provesti sa svojom porodicom. Odlazeći s posla, pri izlasku iz zgrade osjetila sam žamor kolega koji su se odjavljivali, prislanjajući karticu na aparat međusobno se pozdravljajući. Umor je odzvanjao zajedno s njihovim koracima i kao da su ga otpuštali uzdasima olakšanja, koji su izlazili iz njihovih grudi. Prije dolaska našeg automobila, kojeg vozi moj muž Almir imala sam tek toliko vremena da se i ja sa nekim kolegama pozdravim i razmijenim po koju riječ, te da primijetim kako je lijep dan, ukrašen sjajem i toplotom sunca i cvrkutom ptica. Čujem poznati zvuk automobila, otvaram vrata i sjedam. Brzo smo došli do vrtića, a onda je uslijedilo čekanje da dođe moja kćerka Merjem, donoseći sa sobom vijesti o igri, smijehu i druženju sa vršnjacima. Ušla je raspoložena, pokazujući mi crtež, uz obavezno objašnjenje šta se na njemu nalazi. Pohvalih ga, kako bi moja kćerka osjetila podršku, nesebičnu, utemeljenu na životnom iskustvu i pažljivo biranim riječima i postupcima. Željela je da ide u „Bingo“, kako bi se igrala u igraonici, pa na Almirovo pitanje da li nakon radnog dana mogu podnijeti čekanje, odgovoriih potvrdno. Dok je on parkirao automobil, Merjem je gledala kroz prozor, sa željom da pronađe nešto zanimljivo o čemu bi postavila sto i jedno pitanje. Nakon nekoliko sekundi reče začuđeno: „Vidi tata onu djevojčicu kako je debela. Je li ružno kad je neko debeo?“ U tom trenutku mi se činilo da mi se sva kosa na glavi podigla. Pomislih: „Bože, ne, ona ne smije biti jedna od onih čije su riječi uzrok obaranja nečije glave i suza, što tekući izazivaju neizmjernu duševnu bol“. Pribrah se, pa je nastojeći da zadržim smirenost, upitah: „Šta misliš kako bi se ta djevojčica osjećala da te je čula.“ Sa dječjom iskrenošću reče: „Bila bi tužna“. Opet je nježno upitah: „Šta bi ti uradila da ti je neko rekao da si debela?“ Polako i pomalo zamišljeno odgovori: „Plakala bih i pobjegla sa ovog mjesta“. Umiješa se i Almir u naš razgovor: „Nije lijepo da to govoriš. Mene su u školi zbog invaliditeta i hoda zvali šeprtljo i nisam se ugodno osjećao zbog toga“. Kako bih ovu situaciju iskoristila da kćerku naučim lijepom, a prije svega ljudskom ponašanju, rekoh: „Dobro, sad si pogriješila, ali nemoj to raditi više. Nije važno kako neko izgleda, već kako se ponaša i da li je pažljiv prema drugim ljudima. Ako neko ima višak kilograma, možda je bolestan, možda nervozan, pa stalno jede, ili postoji neki razlog kojeg ne možemo ni naslutiti“. Zadovoljna razgovorom, Merjem je brzo otvorila vrata automobila i krenuli smo do željene igraonice. Naručih neki sok, pa se udubih u razmišljanje. Nakon osjećaja šoka, preplavi me talas sreće i zadovoljstva. Smatrala sam svoju reakciju plemenitom, zato što sam možda ko zna koliko djevojčica i dječaka, ali i odraslih ljudi, spasila od nepromišljenosti i površnosti koja rađa predrasude i stavlja ih na leđa onih koji su drugačiji od većine ljudi koji ih okružuju, nesvjesno stvarajući bol u njihovim dušama i čineći ih slabim i ranjivim. Osjećala sam da je moja pravovremena akcija zaustavljala toliko prisutno vršnjačko nasilje, jer sam djevojčici od četiri godine ukazala na razornost ružnih riječi i njihov uticaj na emocije onih koje one pogađaju. Tada se sjetih da sam kao žena sa invaliditetom bila povrijeđena milion puta i da su me komentari površnih i nepromišljenih ljudi poput „ti takva imaš momka“ ili „što će njoj fakultet, pa ni ovi zdravi nemaju posla“ mogli srušiti poput cunamija, ali da sam odolijevala čvrsto i nepokolebljivo. Čuvala sam snagu za ovakve trenutke u kojima ću je pretvoriti u nježne riječi, pune mudrosti i empatije i urezati u pamćenje jedne glavice. U meni se rodi snažna želja da odgojim svoju kćerku da bude žena koja će znati zaustaviti oštrice predrasuda, ne dozvoljavajući da pogode nju, ali ni one koji su u njenoj blizini i koja će iza opipljive stvarnosti, vidjeti onu drugu, skrivenu, nedokučivu onima koji zavedeni lagodnošću života ne žele da stanu na trenutak i razmisle o svojim postupcima, jer je to za njih gubitak vremena u ovom užurbanom svijetu. Javi se i doza zabrinutosti, jer je borba za djelić pravednog svijeta tek počela. Moraću svojoj Merjem mnogo toga objasniti, čak i onda kada će pitanja biti komplicirana, a odgovori davati povod za duga objašnjenja i duboka promišljanja, u kojima ću iznova otkrivati sebe. Bila sam sasvim sigurna da obazrivost mog muža i mene u njenom odgoju ne bi bila tako istančana, da nismo kao osobe sa invaliditetom osjetili teret predrasuda. U tom razmišljanju osjetih da je dosta vremena prooteklo i da je vrijeme da pođemo kući. Zaključih da će Merjemin pogled na život i svijet vjerovatno biti slatki plod mog gorkog iskustva, ali svaki napor će vrijediti, jer će svijet oko nas biti bolji, a i mi ćemo se preobražavati u još bolje ljude, nadam se.
Leave a Reply