„U Mostaru sam voleo jednu Svetlanu jedne jeseni“ – rekao je svojevremeno Pero Zubac.
No, ovaj put nije riječ o Svetlani već o Lari, dvadesetjednogodišnjoj studentici koja ovako počinje svoju priču: „U okolici Kiseljaka sam završila osnovnu i srednju školu te sam se nakon toga zaputila u Mostar na fakultet.“
Zaputiti se bilo gdje zahtijeva odlučnost i želju za promjenom i baš to odlikuje Laru.
Da je tako, potvrđuje i ona sama, govoreći nam o izazovima studiranja i života uz personalnu asistenciju, ali i o ličnim interesima, željama i ciljevima. Trenutno je na trećoj godini studija socijalnog rada na kojem se, kako kaže, jako pronalazi.
„Uživam raditi s ljudima u potrebi bili oni ovisnici, žrtve nasilja ili pripadali nekoj drugoj kategoriji“ – ističe Lara, govoreći nam tako o važnosti osjećaja prihvaćanja i pripadanja. No, osim što je spremna podržati izazove s kojima se suočavaju drugi ljudi, otvoreno iznosi svoj lični, te kaže: „Najveći izazov samostalnog stanovanja bio je pronaći pristupačnu zgradu, budući da sam korisnica invalidskih kolica, te pronaći kvalitetnu osobnu asistenciju.“
S tim u vezi, UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, između ostalog, priznaje pravo na personalnu asistenciju, ali Bosna i Hercegovina zaostaje s njenom praktičnom primjenom. Da je tako potvrđuje i činjenica koju ističe naša sagovornica: „Uvijek moram samostalno pronaći adekvatne ljude te ih educirati, a financiranje ide također iz osobnog budžeta jer nemam nikakve pomoći od države za to. Ovo sve stvara velike poteškoće u mom životu jer moje studiranje i ja ovisimo o osobnoj asistenciji i često mi odsustvo ili manjak odgovornosti tih ljudi utječe na osobne potrebe i planove.“ Uz navedeno, ona pojašnjava da je personalna asistencija odnos između osobe s invaliditetom i uposlenog koji pruža podršku u aktivnostima kao što su spremanje, oblačenje, odlazak na toalet, odlazak u trgovinu ili bilo šta drugo što je osobi s invaliditetom potrebno za život kakav želi i treba. Drugim riječima, iz perspektive osobe s invaliditetom, to znači da možeš šta hoćeš, kad hoćeš, kako hoćeš i s kim hoćeš.
U nastavku razgovora na ovu temu, podijelila je s nama lično iskustvo da je do sada uvijek imala asistentice, ali to nam nije zabranilo da se dotaknemo lika iz filma The Intouchables. Zapravo, Lara još uvijek nije gledala ovaj film, ali sigurno je da će ga dodati na listu. Kada smo kod muškaraca u ulozi personalnih asistenata, ona ističe da bi za nju ipak bila najvažnija profesionalna obučenost osobe neovisno o tome kojeg je spola.
„Ovo je itekako važna usluga, živim sama, daleko od moje obitelji zbog studija i da nije ove usluge ne bi uopće to mogla doživjeti. Zahvaljujući tim osobama imam slobodu neovisnog života, ustajem i liježem kad želim, idem gdje i kad želim, bavim se svojim hobijima, idem na predavanja, u shopping, na druženja s prijateljima i slično. Za nekog su to nevažne, svakodnevne radnje, ali za nas to označava slobodu. Također kao žena se osjećam puno bolje uz osobnu asistenciju nego kada ovisim o svojim roditeljima. Nemojte me shvatiti pogrešno, volim svoje roditelje ali osobe s invaliditetom često ne mogu same odlučivati što žele obući, gdje, kada i s kim žele ići i slično, osim toga nema se nikakve privatnosti, jer roditelji znaju apsolutno sve što radimo. Iz tog aspekta nekog privatnog života, na primjer, ako se želim ostvariti na romantičnom polju i slično naravno da ne želim da moja obitelj zna za svakog muškarca kojeg upoznam, ali postoje i mnoge druge stvari koje jedna mlada osoba želi držati za sebe.“ – Ovako Lara odgovara na naše pitanje o tome koliko mogućnost korištenja usluge personalne asistencije doprinosi njenom samoostvarivanju i uživanju u ulozi žene iz njenog ugla.
Spremanje za noćni izlazak ili odlazak u shopping može biti izazov za određeni dio žena.
Lara svoj uz personalnu asistenciju opisuje ovako: „Ja apsolutno ne bi imala nikakav život bez osobnih asistenata, iako se mogu samostalno kretati (uz elektromotorna kolica) i mogu samostalno raditi sve dok sam u kolicima, ne mogu samostalno doći u ta kolica i to je pomalo i zastrašujuće kada se gleda iz tog ugla. Međutim, u procesu spremanja osobna asistentica mi napravi kosu i pomogne mi oko odijevanja, a sve ostalo poput šminkanja, uređivanja i slično radim sama.“ Također, dodaje da ponekad jedna drugoj udjele i neki modni savjet, obično ako su u nedoumici da li obući jedan ili drugi odjevni komad.
S druge strane, postoje granice koje postavlja u odnosu s asistenticama. „Upravo zato ne idem na izlazak s asistenticama, niti previše zalazimo međusobno u osobne živote jedna drugoj. Iako se međusobno slažemo i lijepo nam je provoditi vrijeme skupa, važno je zadržati i taj profesionalni odnos. Ponekad odemo na kavu ili u shopping i to je sve.“ No, ipak nismo saznale kako to izgleda kada u izlasku upozna nekog frajera i želi ostati nasamo s njim. Umjesto toga Lara nam je rekla: „Trenutno sam u fazi života kada uopće ne razmišljam o njima nego se fokusiram na fakultet i osobni razvoj“.
Za kraj smo rušile stereotipe. U konačnici, Lara je u ovom odnosu šefica. Njena poruka za kraj glasi: „Važno je postaviti granice i ne dopustiti uposlenima da ih narušavaju, naravno iznimke postoje ali ako vidimo da to prelazi u nešto što nas ometa u svakodnevici ili da nam uzrokuje nelagodu bolje je dati otkaz takvoj osobi i pronaći nekog novog. Promjena može biti teška i stresna ali rezultati promjene su vrijedni toga.“
Leave a Reply