Dijelimo priču o ličnoj snazi, o zajednici koja zna prepoznati potrebe svojih građana i o promjeni koju je pokrenula žena koja je prestala čekati da je drugi naprave.
Upravo na simboličan datum, Međunarodni dan osoba s invaliditetom, 3. Decembra 2025. godine, ozvaničena je promjena koju je pokrenula jedna žena iz malog grada, žena koja je od tihe posmatračice postala glas i pokretačica boljeg sutra. Njena priča koju danas dijelimo podsjeća nas da hrabrost često počinje malim pomakom, ali može donijeti velike promjene.
Piše: Selma Plančić
Ovaj članak neću početi od onoga što je danas i na šta sam izuzetno ponosna. Počet ću od onoga što je bilo, kako bih vam bolje približila vrijednost onoga što sada jeste.
Kao žena sa invaliditetom živim u jednom malom, toplom gradiću – Maglaju. I pola svog života bila sam percipirana kao “ona slatka djevojka u kolicima”. Prije svega, samu sebe sam valorizovala kroz invaliditet. Fokusirana na ono što ne mogu, život je prolazio pored mene… A ja sam ga samo mehanički odrađivala, od kuće do škole. I tada sam osjećala da to nije moj put, da želim više i mogu bolje, ali nisam imala snagu da se maknem od onog “ona slatka djevojka u kolicima”. Tada sam vidjela stvari koje treba popraviti, ali sam smatrala da su promjene na nekom drugom da ih napravi, a da ja o njima mogu samo sanjati.
Od momenta kada sam otvorila vrata Informativnog centra za osobe sa invaliditetom “Lotos” Tuzla, ponovo sam osvijestila ono duboko zakopano – da sam ličnost, da sam Selma Plančić, i da je invaliditet samo jedan mali dio mog identiteta. Gledala sam napredak ljudi koji dijele sa mnom iste karte života, i zahvaljujući brojnim edukacijama i programima osnaživanja, i ja sam dobila krila. Ali najvažnije – dobila sam nazad sebe. Onog trenutka kada sam spoznala da, da bih bila ispunjena i sretna u životu, ne moram da se “riješim” invaliditeta, nego da ga prihvatim kao dio života. Dio koji me može ograničiti donekle, ali ne i odrediti.
Kako sam osvijestila ko sam zaista, tako sam bila sve bliže tome da promjene u mjestu u kojem živim mogu napraviti i ja – jer se i mene tiču.
Ne volim kada se osobe sa invaliditetom svode samo na zdravstvenu zaštitu i nikada to ne činim, ali realnost jeste da je zdravstvena zaštita važan dio života svakome, pa tako i osobama sa invaliditetom.
U JU Dom zdravlja Maglaj godinama su korišteni visoki kreveti, pa je generalno pristup zdravstvenim uslugama bio otežan za sve, ne samo za osobe sa invaliditetom. I sama sam većinu pregleda morala obavljati iz kolica. Na kraju, niko u Dom zdravlja neće doći bez zdravstvenih problema, a kada ih imate, najmanje o čemu trebate razmišljati jeste kako se popeti na pregledni krevet. Znala sam da se to mora promijeniti.
Dana 30. marta 2025. godine podnijela sam službenu molbu, adresiranu na Dom zdravlja i načelnika Općine Maglaj. Već sutradan dobila sam poziv iz općinske službe, gdje je apostrofirana važnost ove inicijative i naglašeno da je bilo vrijeme da je neko pokrene. Obećanje je bilo da će se hidraulični kreveti nabaviti. Mjesec dana kasnije stigao je službeni odgovor u kojem je sve što je rečeno u telefonskom razgovoru i službeno potvrđeno.
Dana 9. juna dobila sam informaciju da su četiri hidraulična kreveta za Dom zdravlja nabavljena.
Dana 3. septembra pozvana sam da ih pogledam; od tog dana su u upotrebi. Četiri hidraulična kreveta za Dom zdravlja, u malom gradiću kao što je Maglaj, jedan su veliki iskorak ka pristupačnosti zdravstvene usluge za sve.
Tog dana razgovarala sam i sa terapeutom na Odjelu fizijatrije, gdje je jedan krevet raspoređen. U tom razgovoru rekao mi je da je došla jedna starija žena sa slomljenom nogom i velikom povredom kičme, i da ona sada bez problema pristupa terapiji zahvaljujući hidrauličnom krevetu – u suprotnom bi to za nju bilo nemoguće. Zahvalio mi se i rekao da sam uradila veliku stvar, olakšala posao njima, a živote mnogih učinila dostojnijim.
I nije mi važno da budem zvijezda ove priče. Ja to svakako ne bih mogla sama. U saradnji s predstavnicima institucija koji čuju i voljni su da prave promjene, one su i moguće. Jer mi nismo suprotstavljene strane i ne smijemo biti. Kao akteri društva djelujemo zajedno.
Zato posebno hvala načelniku Općine Maglaj Maidu Suljakoviću i direktorici Neiri Nalić-Medžić na svijesti o tome da poboljšanje pristupačnosti zdravstvene usluge nije pitanje samilosti, nego pitanje ljudskog prava koje pripada svima, pa tako i osobama sa invaliditetom.
Lično mi mnogo znači činjenica da više nijedna osoba, zahvaljujući ovoj realizovanoj inicijativi, neće morati brinuti o tome kako pristupiti pregledima – kao što sam brinula ja. Jer doprinijeti tome da neko drugi putem kojim si ti prolazila prođe bez trnja, najveća je satisfakcija.
Ovo je nešto na šta ću zauvijek biti ponosna – trag koji se ne može izbrisati. I jedna priča, jedan put: od nekoga ko promjene čeka od drugih i o njima sanja, do one koja te iste promjene, u saradnji sa drugima, pokreće.