U jednom gradu, u malom mjestu okru\u017eenom bujnim zelenilom i lepr\u0161avo\u0161\u0107u bezbri\u017enog djetinjstva, \u017eivjela je jedna djevoj\u010dica. Avgustovski vreli dan zauvijek \u0107e promijeniti njen \u017eivot kada se u njen svijet za sva vremena ugnijezdila bezgrani\u010dna ljubav dolaskom mla\u0111e sestre.<\/p>\n
Njihova veza bila je posebna od samog po\u010detka. Starija sestra je svaki korak i dah motrila i brinula na to malo stvorenje koje joj je uljep\u0161avalo dane. Igre, nesta\u0161luci, \u0161kolske brige, prve ljubavi, slatke muke, sve su zajedno prolazile, plakale, radovale se, bile tu jedna za drugu uvijek. Zime i ljeta su se smjenjivali, sunce ih je grijalo u toj sre\u0107i, sve do prve velike oluje koju je \u017eivot donio. Starija sestra se iznenada u 19. godini suo\u010dila sa neizlje\u010divom bole\u0161\u0107u, multiplom sklerozom, koja je kao vjetrom odnijela svu bezbri\u017enost i mir lijepog odrastanja. Svakodnevnicu su obojile tamne boje, nastupili su bolnice, neizvjesnost, bolovi, sve te\u017ee hodanje i fizi\u010dki problemi. Do\u0161la je nova, te\u017ea stvarnost.<\/p>\n
Ta djevoj\u010dica i starija sestra sam bila ja.<\/p>\n
Ali, iako sam se na\u0161la u sumornom osje\u0107aju da mi se \u017eivot sru\u0161io kao kula od karata i da je sve oti\u0161lo u nepovrat, da nikad vi\u0161e ni\u0161ta ne\u0107e biti isto, zarobljena u tim kand\u017eama straha, nisam bila sama. Moje malo bi\u0107e, draga sestra Amela je i u tim trenucima bila moj vjerni saputnik i podr\u0161ka. Onako borbena i entuzijasti\u010dna, na svako moje posrtanje ispru\u017eila bi svoju ruku, osmijeh, prelivaju\u0107i u mene hrabrost kako bih izdr\u017eala sve novo ru\u017eno \u0161to svaki dan donosi.<\/p>\n
Kako je vrijeme odmicalo, polako sam spoznavala razli\u010ditosti tereta kojeg moja dijagnoza donosi. Prvo je valjalo naviknuti se na to da me noge ne slu\u0161aju, da je moj korak sve te\u017ei, nespretniji. \u010cinilo mi se da me svaki put kad tako pro\u0111em pored ljudi opr\u017ee znati\u017eeljni pogledi. Moja sestra je davala tome neki novi smisao. Amela je tada bila moj \u201erukovodilac\u201c, i dok sam se tako kretala dr\u017ee\u0107i nju pod ruku, uvijek je uspijevala da me nasmije, a ja sam se ljutila jer me smijanje dodatno obaralo s nogu. Ljutila se i ona na mene \u010desto. Nisam se dala lako nagovoriti na izlazak iz ku\u0107e jer mi se u to vrijeme sve \u010dinilo ljep\u0161e ako sam sklonjena od svega jer onda nema ni problema, ni straha, ni pogleda. Dr\u017eala sam se toga, imala svoje mirno more, i \u017eivjela kao \u0161to re\u010de Bala\u0161evi\u0107 u svom stihu: \u201c\u2026stvari teku, ja se dr\u017eim izvan njih\u2026\u201d<\/p>\n
Me\u0111utim, uvijek me je gurala, podsticala, \u010dak \u010desto znala i istjerati iz ku\u0107e, kako bismo iza\u0161le u grad. Uvijek smo svugdje i\u0161le zajedno, u trenucima kad sam \u017eeljela odustati, ona mi nije dozvolila. Bilo je dana kad bih jedva iza\u0161la iz ku\u0107e u auto, a ona bi i tada insistirala bar da se provozamo, pri \u010demu bi odvrnula muziku i pjevala na sav glas, naravno tjeraju\u0107i i mene da pjevam. Moja mala sestra je uvijek bila puna energije i snage, njezin duh bio je nepokolebljiv.<\/p>\n
![\"Adisa](\"https:\/\/ona.ba\/wp-content\/uploads\/2024\/05\/IMG-ae5aa2d16effe9ee4e3583a0d9aaa193-V-228x300.jpg\")
<\/p>\n
Shvatila je od samog po\u010detka da mi je nekada u ne\u010demu potrebna pomo\u0107 ali nikada nije gledala na to kao na teret. Pro\u0161li su tako i moji studentski dani, zavr\u0161ila sam fakultet i imala opet svo vrijeme svijeta. Amela je zapo\u010dela novi \u017eivot u bra\u010dnim vodama. Bila sam tu\u017ena \u0161to je oti\u0161la iz na\u0161e ku\u0107e, ali bezgrani\u010dna radost je ponovo u\u0161la u moje srce kad sam dobila novu najljep\u0161u ulogu tetke. Dvije djevoj\u010dice su obogatile na\u0161 \u017eivot u kojem sam istinski u\u017eivala.<\/p>\n
Jednog dana, sa sestrom sam do\u0161la u organizaciju za osobe sa invaliditetom. Zbunjena, zate\u010dena tim novim kutkom u kojem sam od po\u010detka imala sna\u017ean osje\u0107aj pripadanja i prihvatanja, nasmijala sam se sestri koja mi je razdragano rekla: \u201cHvala Bogu da smo do\u0161li ovdje, fini neki ljudi, neka te sad jo\u0161 neko trpi osim mene.\u201d<\/p>\n
Nekako je polako do\u0161lo vrijeme da mi je bivalo sve te\u017ee napraviti korak. Na sve doga\u0111aje i\u0161la sam dr\u017ee\u0107i se sa sestrom pod ruku. Poznavaju\u0107i ju, nisam se iznenadila kad mi je iskreno rekla da bih trebala po\u010deti koristiti kolica i da treba da budem \u201egospo\u0111a\u201c, kao i da bi ona to na mom mjestu davno u\u010dinila. Govorila bi mi da \u0107e, ako bi meni bilo lak\u0161e, i ona zajedno sa mnom se voziti i da to nije ni\u0161ta stra\u0161no. Ubrzo sam uvidjela da zaista nije i da su jedino predrasude ono \u0161to je stra\u0161no. Od tada koristim kolica i moj \u017eivot je postao mnogo ljep\u0161i i kvalitetniji, a ja uveliko samostalnija.<\/p>\n
\u201eJao tetka, kako je ovo meni super, koliko tebe svi po\u0161tuju!\u201c \u2013 Ovako to izgleda iz ugla moje Majre, kad me kom\u0161ije i prolaznici u njenom prisustvu pitaju na koji na\u010din mi mogu pru\u017eiti podr\u0161ku. Rado me podr\u017eavaju i njih dvije i to posebno zna\u010di. \u010cesto uslijedi takmi\u010denje u tome koga \u0107u voziti u krilu dok sam u kolicima \u2013 nju ili mla\u0111u sestri\u010dnu.<\/p>\n
To je na\u0161e vrijeme, vrijeme kad uvijek iznova shvatim koliko su djeca rastere\u0107ena predrasuda i sve posmatraju srcem.<\/p>\n
Da nije bilo sestre, moj put ka samostalnosti bio bi daleko te\u017ei. Njena vjera u mene dala mi je uvijek krila da poku\u0161am, i ako padnem, da ustanem svaki put ja\u010da. Tako ja danas kroz \u017eivot putujem sa sestrom, mojom najve\u0107om saveznicom u ovoj borbi.<\/p>\n
Jednom je predlo\u017eila izvrsnu ideju \u2013 da se vozimo zajedno po gradu, ja sa elektri\u010dnim dodatkom za kolica a moja sestra i sestri\u010dna svojim biciklima. To je neopisivo divno iskustvo. Volim tako njene kreativne planove koje za\u010das smisli za nas.<\/p>\n
Danas radim u organizaciji u koju sam kro\u010dila sa sestrom prije 11 godina i jo\u0161 uvijek mi je moja sestra i ogledalo i sjenka u svemu \u0161to radim. Kako ka\u017eu, ogledalo ne la\u017ee a sjenka se nikada ne odmi\u010de.<\/p>\n
Za osobu sa invaliditetom je veoma va\u017ena podr\u0161ka porodice, izgra\u0111ene vrijednosti ljubavi i me\u0111usobnog po\u0161tovanja uz svijest o tome da se snaga ne mjeri uvijek mi\u0161i\u0107ima ve\u0107 srcem, i da pravi lideri ne moraju uvijek stajati na \u010delu kolone – ponekad stoje iza nas i guraju nas stalno da idemo naprijed.<\/p>\n
Od trenutka kada sam se suo\u010dila s izazovima koje donosi \u017eivot s invaliditetom, ona je bila i ostala moj neiscrpan izvor snage, nade i podr\u0161ke.<\/p>\n
Moja sestra je moj oslonac, moja inspiracija i moj najbolji prijatelj. Bez nje bi mnoge stvari bile te\u017ee, njena prisutnost u mom \u017eivotu unosi toplinu i svjetlost u moj svijet.<\/p>\n
Zbog nje sam nau\u010dila kako se suo\u010diti sa \u017eivotom s hrabro\u0161\u0107u i dostojanstvom.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Pi\u0161e: Adisa Ki\u0161i\u0107 U jednom gradu, u malom mjestu okru\u017eenom bujnim zelenilom i lepr\u0161avo\u0161\u0107u bezbri\u017enog djetinjstva, \u017eivjela je jedna djevoj\u010dica. […]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":311,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_eb_attr":"","site-sidebar-layout":"default","site-content-layout":"","ast-site-content-layout":"","site-content-style":"default","site-sidebar-style":"default","ast-global-header-display":"","ast-banner-title-visibility":"","ast-main-header-display":"","ast-hfb-above-header-display":"","ast-hfb-below-header-display":"","ast-hfb-mobile-header-display":"","site-post-title":"","ast-breadcrumbs-content":"","ast-featured-img":"","footer-sml-layout":"","theme-transparent-header-meta":"","adv-header-id-meta":"","stick-header-meta":"","header-above-stick-meta":"","header-main-stick-meta":"","header-below-stick-meta":"","astra-migrate-meta-layouts":"default","ast-page-background-enabled":"default","ast-page-background-meta":{"desktop":{"background-color":"var(--ast-global-color-5)","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""},"tablet":{"background-color":"","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""},"mobile":{"background-color":"","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""}},"ast-content-background-meta":{"desktop":{"background-color":"var(--ast-global-color-4)","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""},"tablet":{"background-color":"var(--ast-global-color-4)","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""},"mobile":{"background-color":"var(--ast-global-color-4)","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""}},"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-309","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/309","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=309"}],"version-history":[{"count":8,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/309\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":320,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/309\/revisions\/320"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/311"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=309"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=309"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=309"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}