{"id":2840,"date":"2026-09-05T07:33:45","date_gmt":"2026-09-05T07:33:45","guid":{"rendered":"https:\/\/ona.ba\/?p=2840"},"modified":"2026-09-05T07:37:45","modified_gmt":"2026-09-05T07:37:45","slug":"kada-se-zivot-ugasi-prije-smrti","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/2026\/09\/05\/kada-se-zivot-ugasi-prije-smrti\/","title":{"rendered":"Kada se \u017eivot ugasi prije smrti"},"content":{"rendered":"\n

O slijepim i drugim \u017eenama sa invaliditetom koje dru\u0161tvo ne vidi, \u010dije snove ne \u010duje i \u010dije potencijale ne \u017eeli prepoznati<\/em><\/p>\n\n\n\n

\u201eNije dovoljno re\u0107i da nam je \u017eao kada neka \u017eena umre. Moramo se pitati gdje smo bili dok je bila \u017eiva.\u201c<\/em><\/p>\n\n\n\n

Umrla je slijepa \u017eena<\/h1>\n\n\n\n

Umrla je slijepa \u017eena. I ni\u0161ta, na prvi pogled, ne bi bilo neobi\u010dno. Ljudi umiru. Umiru mu\u0161karci i \u017eene, mladi i stari. Smrt je jedina izvjesnost pred kojom smo svi jednaki.<\/p>\n\n\n\n

Ali nismo svi jednaki u \u017eivotu koji joj prethodi.<\/p>\n\n\n\n

Ona je nekada bila dobra, mirna i pametna djevoj\u010dica. Nije se posebno isticala, ali je bila vrlo dobra u\u010denica. Zavr\u0161ila je osnovnu i srednju \u0161kolu. Imala je sposobnosti, disciplinu i potencijal. A onda se, barem izvana, u\u010dinilo kao da je njen \u017eivot stao. Kao da je zavr\u0161etkom \u0161kole zavr\u0161eno i sve ono \u0161to je dru\u0161tvo od nje o\u010dekivalo. Kao da poslije svjedod\u017ebe vi\u0161e nije imala pravo na plan, posao, vlastiti novac, ljubav, putovanje, prijateljstvo, gre\u0161ku, rizik, samostalnost \u2014 ni na budu\u0107nost koja pripada njoj.<\/p>\n\n\n\n

Ne znamo \u0161ta je sanjala. Mo\u017eda je \u017eeljela studirati. Mo\u017eda raditi. Mo\u017eda se zaljubiti, \u017eivjeti sama, pomagati drugima ili jednostavno birati kako \u0107e provesti obi\u010dan utorak. Mo\u017eda je s vremenom prestala govoriti o svojim \u017eeljama jer je nau\u010dila da ih niko ne pita, da ih drugi smatraju nerealnim ili opasnim. Mo\u017eda su joj, pod imenom brige i za\u0161tite, polako obja\u0161njavali da je sigurnije da ostane gdje jeste.<\/p>\n\n\n\n

Ako je tako bilo, onda nije umrla samo onog dana kada joj je prestalo kucati srce. Dio po dio njenog \u017eivota gasio se svaki put kada je neko odlu\u010dio umjesto nje, kada joj nije pru\u017eena prilika, kada je prepreka progla\u0161ena njenom nesposobno\u0161\u0107u i kada je tu\u0111a ravnodu\u0161nost predstavljena kao prirodan poredak stvari.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Sobe u kojima nestaju cijeli \u017eivoti<\/h1>\n\n\n\n

Koliko slijepih i drugih djevojaka i \u017eena sa invaliditetom \u017eivi me\u0111u nama, a da ih zapravo ne vidimo? Nalaze se u na\u0161im ulicama, zgradama, selima i naseljima. Ipak, nema ih u u\u010dionicama, na fakultetima, radnim mjestima, sastancima mjesnih zajednica, u medijima, politi\u010dkim strankama, kulturnim doga\u0111ajima ni na mjestima na kojima se odlu\u010duje.<\/p>\n\n\n\n

Neke su doslovno zatvorene u nepristupa\u010dnim ku\u0107ama i stanovima. Neke nemaju prevoz, personalnu asistenciju, pristupa\u010dne informacije ili podr\u0161ku da iza\u0111u. Druge mogu otvoriti vrata, ali su godinama u\u010dene da iza njih nema ni\u010dega za njih. Granice njihove sobe postale su granice njihovih \u017eelja.<\/p>\n\n\n\n

Najopasniji zatvor nije uvijek onaj koji ima bravu. Ponekad je to re\u010denica: \u2018Ti to ne mo\u017ee\u0161.\u2019 Ponekad: \u2018Ko \u0107e s tobom?\u2019 Ili: \u2018\u0160ta \u0107e ti to?\u2019 Ponekad je to odluka porodice donesena bez njih, \u0161kola koja ih usmjerava prema manjem cilju, institucija koja ih \u0161alje od vrata do vrata, poslodavac koji u invaliditetu vidi tro\u0161ak, ili zajednica koja njihov nestanak iz javnog \u017eivota uop\u0107e ne registruje.<\/p>\n\n\n\n

Tako se nepravda pretvara u svakodnevicu. Kada \u017eena godinama nema priliku, dru\u0161tvo na kraju njenu isklju\u010denost opisuje kao li\u010dni izbor. Kada nema podr\u0161ku da radi, ka\u017ee se da nije zainteresovana. Kada nema pristupa\u010dan prevoz, tvrdi se da ne izlazi. Kada joj niko ne ponudi mogu\u0107nost da odlu\u010duje, progla\u0161ava se pasivnom. Posljedice diskriminacije pripisuju se njenom karakteru.<\/p>\n\n\n\n

<\/p><\/div><\/div><\/div>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

Dvostruko nevidljive, vi\u0161estruko ka\u017enjene<\/h1>\n\n\n\n

\u017dene sa invaliditetom ne susre\u0107u samo prepreke vezane za invaliditet. One \u017eive i u dru\u0161tvu u kojem se od \u017eena jo\u0161 o\u010dekuje poslu\u0161nost, zahvalnost i briga o drugima, dok se njihove vlastite potrebe lako odga\u0111aju. Kada je rije\u010d o \u017eeni sa invaliditetom, ta o\u010dekivanja postaju jo\u0161 te\u017ea: \u010desto se posmatra kao vje\u010dna djevoj\u010dica, kao neko o kome se govori, ali koga se ne pita; kao osoba kojoj treba njega, ali ne i pravo na \u017eelju, intimnost, maj\u010dinstvo, karijeru ili javni glas.<\/p>\n\n\n\n

Slijepe \u017eene i djevojke dodatno se suo\u010davaju s uskra\u0107enim informacijama, nepristupa\u010dnim dokumentima i digitalnim sadr\u017eajima, nedostatkom orijentacije i mobilnosti, predrasudama poslodavaca i pretpostavkom da uvijek moraju zavisiti od \u010dlana porodice. Ako \u017eive u ruralnoj sredini, siroma\u0161tvu ili bez stabilne podr\u0161ke, krug izolacije postaje jo\u0161 u\u017ei.<\/p>\n\n\n\n

Takva izolacija pove\u0107ava i rizik od nasilja. \u017dena koja zavisi od druge osobe za kretanje, novac, informacije ili svakodnevnu podr\u0161ku te\u017ee prijavljuje zlostavljanje, posebno ako je nasilnik istovremeno osoba od koje zavisi. Ako slu\u017ebe nisu pristupa\u010dne, ako joj se ne vjeruje ili nema gdje oti\u0107i, formalno pravo na za\u0161titu ostaje samo re\u010denica na papiru.<\/p>\n\n\n\n

Nepravda nije samo u onome \u0161to im se u\u010dini. Nepravda je i u svemu \u0161to im se sistematski ne omogu\u0107i: obrazovanje u pristupa\u010dnom formatu, podr\u0161ka za nastavak \u0161kolovanja, siguran izlazak iz ku\u0107e, zaposlenje, vlastiti prihod, zdravstvena i reproduktivna za\u0161tita, u\u010de\u0161\u0107e u zajednici i pravo da donose odluke o vlastitom \u017eivotu.<\/p>\n\n\n\n

Za\u0161tita koja oduzima \u017eivot<\/h1>\n\n\n\n

Porodice \u010desto postupaju iz straha. Pla\u0161e se povrede, prevare, nasilja, osude okoline ili budu\u0107nosti u kojoj ne\u0107e mo\u0107i pru\u017eati podr\u0161ku. Taj strah je razumljiv. Ali ljubav bez po\u0161tovanja slobode mo\u017ee postati kavez. Za\u0161tita koja \u017eeni ne dopu\u0161ta da u\u010di, izlazi, bira, pogrije\u0161i i razvija se vi\u0161e nije samo za\u0161tita \u2014 ona postaje oduzimanje \u017eivota pod najnje\u017enijim mogu\u0107im imenom.<\/p>\n\n\n\n

Niko ne razvije samostalnost tako \u0161to mu se ni\u0161ta ne dopu\u0161ta. Niko ne sti\u010de sigurnost tako \u0161to je trajno sklonjen od svijeta. Samostalnost ne zna\u010di da osoba sve mora mo\u0107i sama. Ona zna\u010di da ima podr\u0161ku koju sama bira i da, uz tu podr\u0161ku, upravlja svojim \u017eivotom.<\/p>\n\n\n\n

Zato \u2018bli\u017enji\u2019 nisu oslobo\u0111eni odgovornosti samo zato \u0161to tvrde da znaju \u0161ta je najbolje. Pitanje nije da li su imali dobru namjeru. Pitanje je da li su \u017eeni ostavili prostor da bude osoba, a ne ne\u010dija obaveza; da govori u svoje ime, a ne da bude tema porodi\u010dnog dogovora; da \u017eivi svoj \u017eivot, a ne produ\u017eetak tu\u0111eg straha.<\/p>\n\n\n\n

\n
\"\"<\/figure>\n\n\n\n
\"\"<\/figure>\n<\/figure>\n\n\n\n

Krivi smo i kada ni\u0161ta ne uradimo<\/h1>\n\n\n\n

Lako je krivicu smjestiti negdje daleko: u sistem, vlast, siroma\u0161tvo, tradiciju ili porodicu. Ali sistem nisu samo zgrade i zakoni. Sistem \u010dine ljudi koji svakoga dana mogu otvoriti ili zatvoriti vrata.<\/p>\n\n\n\n

Odgovoran je nastavnik koji vidi sposobnu u\u010denicu, ali od nje o\u010dekuje manje. Odgovoran je slu\u017ebenik koji nepristupa\u010dan obrazac smatra njenim problemom. Odgovoran je ljekar koji razgovara s pratnjom umjesto sa \u017eenom. Odgovoran je poslodavac koji ne pita koje je prilago\u0111avanje potrebno, nego unaprijed odlu\u010di da ona ne mo\u017ee raditi. Odgovoran je novinar koji \u017eene sa invaliditetom prikazuje samo kao \u017ertve ili heroine, nikada kao stru\u010dnjakinje, gra\u0111anke i nositeljice prava. Odgovorna je organizacija koja govori o inkluziji, a svoje sastanke, projekte i informacije ne u\u010dini pristupa\u010dnim.<\/p>\n\n\n\n

Odgovorni smo i mi koji smo znali da neka \u017eena \u017eivi iza zatvorenih vrata, a nikada nismo pokucali s pitanjem koje po\u0161tuje njenu volju: \u2018\u0160ta ti \u017eeli\u0161 i kakva ti je podr\u0161ka potrebna da to ostvari\u0161?\u2019<\/p>\n\n\n\n

Krivica, me\u0111utim, nema smisla<\/p>\n\n\n\n

ako ostane samo osje\u0107aj. Ona vrijedi jedino ako postane odgovornost, a odgovornost konkretno djelovanje.<\/p>\n\n\n\n

\u0160ta mo\u017eemo u\u010diniti \u2014 danas, ne jednog dana<\/h1>\n\n\n\n

Porodice mogu prestati govoriti umjesto djevojaka i \u017eena sa invaliditetom i po\u010deti ih pitati \u0161ta \u017eele. Mogu podr\u017eati obrazovanje, kretanje, prijateljstva, rad, raspolaganje novcem i dono\u0161enje odluka \u2014 \u010dak i kada to uklju\u010duje rizik i mogu\u0107nost pogre\u0161ke koju svi drugi ljudi imaju pravo napraviti.<\/p>\n\n\n\n

\u0160kole i fakulteti mogu osigurati pristupa\u010dne materijale, asistivnu tehnologiju i podr\u0161ku, ali i visoka o\u010dekivanja. Diploma ne smije biti kraj puta, nego ulaz u \u017eivot u kojem znanje dobija priliku.<\/p>\n\n\n\n

Institucije mogu finansirati personalnu asistenciju, pristupa\u010dan prevoz, stanovanje uz podr\u0161ku i servise u zajednici. Mogu u\u010diniti svoje zgrade, web-stranice, obrasce i informacije pristupa\u010dnim. Mogu uklju\u010diti \u017eene sa invaliditetom u izradu politika koje se na njih odnose i platiti njihovu stru\u010dnost, umjesto da ih pozivaju samo da ispri\u010daju bolnu li\u010dnu pri\u010du.<\/p>\n\n\n\n

Poslodavci mogu ponuditi razgovor za posao prije nego \u0161to ponude sa\u017ealjenje. Razumna prilagodba, pristupa\u010dan softver i fleksibilna organizacija rada nisu milostinja, nego uslovi ravnopravnosti. Mediji mogu tra\u017eiti glasove \u017eena sa invaliditetom i izvan prigodnih datuma. Organizacije \u017eena i organizacije osoba sa invaliditetom mogu stvarati prostor u kojem \u0107e \u017eene voditi, odlu\u010divati i postavljati teme.<\/p>\n\n\n\n

A svako od nas mo\u017ee primijetiti osobu koju zajednica uporno previ\u0111a. Mo\u017eemo podijeliti informaciju u pristupa\u010dnom formatu, ponuditi podr\u0161ku bez preuzimanja kontrole, povezati je s obrazovanjem, poslom ili organizacijom, insistirati na pristupa\u010dnosti doga\u0111aja i reagovati kada neko odlu\u010duje u njeno ime. Ponekad prilika po\u010dinje jednim pozivom. Ali ne smije zavr\u0161iti na dobroj namjeri.<\/p>\n\n\n\n

\n
\"\"<\/figure>\n\n\n\n
\"\"<\/figure>\n<\/figure>\n\n\n\n

Ne smijemo \u010dekati jo\u0161 jednu smrt<\/h1>\n\n\n\n

Pri\u010da o umrloj slijepoj \u017eeni ne smije postati sentimentalna fusnota o \u2018te\u0161koj sudbini\u2019. Invaliditet nije bio njena sudbina. Isklju\u010denost nije prirodna posljedica sljepo\u0107e. Ono \u0161to joj nije bilo omogu\u0107eno rezultat je odluka, propusta, nepristupa\u010dnih sistema i dru\u0161tvenog uvjerenja da je nekim \u017eivotima dovoljno samo da budu sigurni i tihi.<\/p>\n\n\n\n

Nije dovoljno re\u0107i da nam je \u017eao kada neka \u017eena umre. Moramo se pitati gdje smo bili dok je bila \u017eiva. Jesmo li je vidjeli? Jesmo li je pitali? Jesmo li joj vjerovali? Jesmo li uklonili barem jednu prepreku? Jesmo li upotrijebili svoj polo\u017eaj, znanje, kontakt, bud\u017eet, glas ili vrijeme da joj se otvori mogu\u0107nost?<\/p>\n\n\n\n

Negdje danas jedna djevoj\u010dica sa invaliditetom zavr\u0161ava \u0161kolu. Pametna je, radoznala i puna neizgovorenih planova. Negdje jedna \u017eena sjedi u sobi i vi\u0161e se ne usu\u0111uje re\u0107i \u0161ta \u017eeli. Negdje porodica misli da je \u0161titi, institucija je ne evidentira, poslodavac je ne zami\u0161lja u svom timu, a zajednica ne primje\u0107uje da je nema.<\/p>\n\n\n\n

Nemamo pravo \u010dekati da i njen \u017eivot pro\u0111e pa da tek tada govorimo o nepravdi.<\/p>\n\n\n\n

Pokucajmo sada. Otvorimo vrata sada. Pitajmo sada. U\u010dinimo prostor pristupa\u010dnim sada. Dajmo podr\u0161ku sada. I, najva\u017enije, sklonimo se s mjesta na kojem stojimo izme\u0111u \u017eene i njenog vlastitog \u017eivota.<\/p>\n\n\n\n

Jer najstra\u0161nija smrt nije uvijek trenutak kada srce stane. Ponekad je to \u017eivot koji je mogao biti, a kojem niko nije dopustio da po\u010dne.<\/p>\n\n\n\n

Napomena:<\/strong> Tekst je posve\u0107en svim slijepim i drugim djevojkama i \u017eenama sa invaliditetom \u010dije su mogu\u0107nosti ograni\u010dene tu\u0111im odlukama, nepristupa\u010dnim sistemima i \u0161utnjom zajednice.<\/p>\n\n\n\n

Suvad Zahirovi\u0107<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/figure>\n\n\n\n

<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

O slijepim i drugim \u017eenama sa invaliditetom koje dru\u0161tvo ne vidi, \u010dije snove ne \u010duje i \u010dije potencijale ne \u017eeli […]<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":2848,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_eb_attr":"","site-sidebar-layout":"default","site-content-layout":"","ast-site-content-layout":"","site-content-style":"default","site-sidebar-style":"default","ast-global-header-display":"","ast-banner-title-visibility":"","ast-main-header-display":"","ast-hfb-above-header-display":"","ast-hfb-below-header-display":"","ast-hfb-mobile-header-display":"","site-post-title":"","ast-breadcrumbs-content":"","ast-featured-img":"","footer-sml-layout":"","theme-transparent-header-meta":"","adv-header-id-meta":"","stick-header-meta":"","header-above-stick-meta":"","header-main-stick-meta":"","header-below-stick-meta":"","astra-migrate-meta-layouts":"default","ast-page-background-enabled":"default","ast-page-background-meta":{"desktop":{"background-color":"var(--ast-global-color-5)","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""},"tablet":{"background-color":"","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""},"mobile":{"background-color":"","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""}},"ast-content-background-meta":{"desktop":{"background-color":"var(--ast-global-color-4)","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""},"tablet":{"background-color":"var(--ast-global-color-4)","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""},"mobile":{"background-color":"var(--ast-global-color-4)","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""}},"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-2840","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-uncategorized"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2840","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=2840"}],"version-history":[{"count":2,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2840\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":2853,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/2840\/revisions\/2853"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media\/2848"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=2840"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=2840"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/ona.ba\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=2840"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}