Priča o mladoj djevojci Almedini Hodžić nije priča o „hrabrosti uprkos invaliditetu“, nego o odrastanju, snazi izbora i borbi protiv predrasuda koje i dalje žive oko nas.
Postoje rečenice koje oblikuju cijeli život.
I postoje one koje nikada ne čujemo ali nas upravo one izgrade.
Almedina nikada nije čula: „Ti to ne možeš zato što si slijepa.“
I možda se baš u toj rečenici rodila njena snaga.
Ona danas ima 26 godina, živi u Tuzli, studira psihologiju i iza sebe nosi priču koja ostavlja trag.
U djetinjstvu, Almedina je rasla u svijetu igre, radoznalosti i prihvatanja. Nije bila „drugačija djevojčica“, bila je dijete među djecom.
U njenom komšiluku igre su se prilagođavale njoj, ali ne iz sažaljenja, nego iz prijateljstva. Bez velikih riječi, bez edukacija i kampanja, djeca su radila ono što odrasli često zaborave, prihvatala su je bez pitanja.
Možda upravo zato danas jasno osjeća ono što društvo često ne prepoznaje, da inkluzija ne počinje rampama i zakonima, nego odnosom i ponašanjem.
Škola je donijela probleme i teže dane.
Već drugi dan nakon upisa u najbližu osnovnu školu, njeni dokumenti su vraćeni. Obrazloženje je bilo lako: “Ne znamo kako da radimo s njom.”
Ali život ponekad zatvori jedna vrata da bi nas usmjerio tamo gdje ćemo biti zaista prihvaćeni.
U drugoj školi pronašla je upravo to. Prihvatanje, podršku, pripadnost.
Kasnije, u srednjoj muzičkoj školi, priča se ponavlja, ali ovaj put drugačije. Sumnje su bile jače, prepreke veće, a očekivanja niža.
„To nije za tebe.“
„Biće ti preteško.“
Ali Almedina je već tada znala nešto što mnogi uče cijeli život:
tuđa ograničenja ne moraju postati naša niti ih moramo prihvatiti.
Ostala je. Borila se. Učila. Dokazala.
Ne da bi nekoga uvjerila, nego da bi ostala vjerna sebi.
Danas, kao mlada žena i studentica psihologije, Almedina se ne suočava samo s nepristupačnošću, iako je ona i dalje svuda oko nas.
Svakodnevno svjedoči predrasudama koje bole više nego prepreke.
Kaže da su pored neprilagođenog okruženja jednako teški i pogledi koji sažaljevaju i ljudi koji se ne obraćaju njoj nego osobi pored nje.
A najčešća predrasuda koju doživljava nije da ona nešto ne može nego da ne razumije.
I tu počinje njena svakodnevna borba, ne protiv invaliditeta, nego protiv pogrešne percepcije.
Almedina ne mijenja svijet velikim postupcima, nego razgovorom, strpljenjem i spremnošću da objasni, onima koji to žele.
U njenoj priči nema mita o „individualnoj snazi“ bez podrške.
Naprotiv, Almedina jasno kaže: porodica i prijatelji su temelj.
Kada odrastate bez sažaljenja, ali s podrškom, učite da vrijedite.
Kada vas ne štede od života, nego vas pripremaju za njega, postajete samostalni, a samim tim, i sretniji.
Almedina nije odrasla uz poruku da je svijet težak za nju.
Odrasla je uz poruku da je ona spremna za svijet.
I to je najbolje jedro koje vam mogu pružiti za životnu plovidbu.
Za nju inkluzija nije samo pristupačnost, ni samo obrazovanje, ni zapošljavanje. Inkluzija je trenutak kada dijete slobodno pita i želi nešto samo da pokuša uraditi, a roditelj ga ne ušutka i vjeruje mu.
To je društvo koje ne romantizuje invaliditet, ali ga ni ne gura pod tepih.
Društvo koje ne naziva nekoga „herojem“ samo zato što živi.
Jer, kako Almedina pokazuje, život nije herojski čin.
Život je pravo. Almedina ga živi punim plućima i ide u budućnost bez straha.
Kaže da danas zna sigurno da želi pomagati ljudima i raditi s djecom. Želi osnaživati osobe s invaliditetom ali i njihove roditelje.
Jer ponekad prepreke ne dolaze samo iz velikog svijeta.
Nego iz prevelike zaštite.
Almedinina najvažnija poruka treba da bude jaka životna vodilja za sve:
“Ne dopustite da vas invaliditet definiše.
I ne dopustite društvu da odluči ko ste.
Jer vrijednost ne dolazi iz onoga što možemo ili ne možemo,
nego iz toga što jesmo.”
I možda je zato njena priča drugačija.
Ne zato što je pobijedila prepreke, nego zato što nikada nije prihvatila da su one granica.