U jednom malom bosanskom gradu, okružena svakodnevnicom koja nije uvijek blaga prema onima koje okolina bilježi kao “drugačije”, živi Fata Ramić, omiljena i draga prijateljica, blagog osmijeha, toplog pogleda i riječi koje odišu mudrošću mlade žene stečenom kroz životne oluje. Rođena 23. juna 1979. godine u Vlasenici, Fata je od najranijih dana suočena sa izazovima koje nijedno dijete ne bi trebalo nikad da iskusi. Ipak, ono što je čini posebnom nije invaliditet, već unutrašnja snaga, dostojanstvo i nevjerovatna sposobnost da zrači i vidi ljepotu i tamo gdje je drugi ne primjećuju.
Ratne godine su je, poput mnogih, iz korijena izmjestile i dovele u Banoviće gdje i danas živi. Tamo je, usred svih promjena, ostala čvrsto vezana za svoju porodicu i za mlađeg brata Jasmina. Ističe da je bogata jer ih povezuje duboka porodična ljubav i uzajamno poštovanje. Fati je posebno važno što je brat nikada nije tretirao kao osobu manje vrijednu zbog njenog invaliditeta. To nažalost nije slučaj u mnogim porodicama, gdje osobe s invaliditetom bivaju isključene iz donošenja odluka, kao da njihov glas nije vrijedan pažnje.
Fata još uvijek osjeća tugu kada pada snijeg. Umjesto sretnih uspomena na sankanje i dječji smijeh, njoj se vraćaju slike bolnica, rehabilitacija i bolnog odvajanja od porodice. Umjesto školskog zvona, prve godine njenog školovanja obilježile su arhitektonske barijere i sistem koji za nju nije imao prostora. Bila je dijete željno znanja, ali bez pristupa obrazovanju. Ipak, kada se pojavila prilika za školovanje u Fojnici, to je za nju i njenu porodicu bio dar koji su dugo čekali. Osam godina je provela tamo, daleko od kuće, ali okružena učiteljima i drugom djecom, gdje je upijala znanje i sve što je mogla, iako joj to nikada nije bilo službeno priznato.
Rat 1992. godine je sve prekinuo. Škola u Fojnici postaje bolnica, a Fata ostaje bez mogućnosti povratka kući, bez informacija o sudbini svojih roditelja. Danima, sedmicama, mjesecima nije znala ni gdje su, ni da li su živi. Sudbina je ipak spojila njihovu porodicu u Banovićima, ali u okolnostima u kojima je i sama egzistencija bila borba.
Fata je osoba koja ne traži sažaljenje. Ne traži ni pohvale. Ali traži osnovno ljudsko pravo, pravo da odlučuje o svom životu, da se obrazuje, radi, voli, sanja i gradi svoj put. Njeno školovanje je, zbog kombinacije arhitektonskih barijera i ekonomske nestabilnosti, ostalo na samo četiri razreda osnovne škole. Ali, njeno znanje i mudrost daleko nadilaze tu formalnu cifru.Oduvijek je govorila da dijagnoza “Amiotrophia progresiva” nije ono što je određuje. Ipak, kroz život je često čula rečenice koje paraju dušu: “Šteta, kako je lijepa, a u kolicima…” Fata se s pravom pita: šta to znači šteta? Je li šteta biti drugačiji, ili je prava šteta živjeti u društvu koje još uvijek ne razumije da invaliditet ne oduzima pravo na dostojanstven, pun i ispunjen život?
Fata sanja svijet u kojem će žene sa invaliditetom biti ravnopravne. Iako živi u sredini gdje im se često uskraćuje to pravo, gdje ih društvo često vidi kao nesposobne, ona ne prestaje vjerovati u mogućnost promjene. Smatra da dostojanstven život nije privilegija nego jednako pravo za sva ljudska bića.
Ekonomski je, poput mnogih osoba s invaliditetom, u nezavidnoj situaciji jer joj sistem nije ponudio realnu šansu da se obrazuje i zaposli. U životu je kroz susrete i druženja s drugim ženama koje dijele slične životne puteve, otkrila novu verziju sebe. Shvatila je da nije sama, da je njena priča važna i da kroz nju može pomoći i drugima. Naučila je da život nije crno-bijeli nego da u njemu ima i žute, i plave, i crvene, i onih nijansi koje se ne vide na prvi pogled, ali čine da slika bude potpuna.
Fata Ramić je nježna, ali snažna karika jednog društva koje tek treba naučiti kako da prepozna i poštuje istinsku vrijednost. Njena priča nije priča o nemoći i preprekama, već o borbi za vidljivost. O borbi za jednakost. O tome da nijedno dijete više ne bi trebalo gledati snijeg kroz prozor jer ga stepenice dijele od školskog dvorišta…