Piše: MA Sandra Jašarević Merdžanić
Izvor fotografije: Pinterest
Znojila sam se, a srce je ubrzano lupalo, dok sam izlazila iz notarkine kancelarije, držeći muža za ruku. Trudila sam se zadržati pribranost, bez izraza na licu, uz želju da prisutni ne vide uzrujanost koja je u meni ključala. Završila sam sa potpisivanjem gomile izjava, stavljajući na njih otisak prsta, jer kao osoba koja je slijepa od rođenja nisam u mogućnosti da se potpišem. Inače koristim faksimil, ali u bankarskim poslovima i prilikom izdavanja ličnih dokumenata to nije dozvoljeno.
Čak i da znam pisati prema iskustvima drugih slijepih osoba, bila bi primjenjena ista ili slična procedura, koja ukljućuje prisustvo dva svjedoka koji garantuju da nam je objašnjeno da podižemo kredit, odnosno da potvrđujemo da znamo šta radimo. Uz to notarka mi je objašnjavala prije stavljanja svakog otiska prsta šta potpisujem, uz konstataciju: „Vi sada podižete kredit“ i sl. Gospođa je bila ljubazna i samo je slijedila procedure, nametnute od strane pravnog sistema u kome ostvarujemo prava i stičemo različite obaveze. Navedene procedure koje se provode u bankarskom sektoru, prilikom odobravanja kredita, ili potpisivanja bilo kakvog ugovora kojim osobe sa invaliditetom, naročito slijepe osobe preuzimaju obaveze su priča za sebe i to nije tema ovog pisanja. Dok sam čekala pripremu svih potrebnih papira od strane zaposlenika u notarskoj kancelariji, obratila sam se direktoru banke sa razočaranim glasom, koji je u sebi nosio mješavinu tuge i ljutnje: „Gospodine, samo želim da vam skrenem pažnju na ponašanje Vaše zaposlenice. Umjesto mene, komunicirala je s mojim mužem putem telefona i saopštavala informacije, vezane za podizanje kredita, a imala je u informacionom sistemu moj broj. Kada sam prije nekoliko dana ušla u njenu kancelariju, moj muž je bio u ulozi ličnog asistenta, a mi smo razgovarale bez posrednika i tom prilikom sam joj objasnila šta želim, uz napomenu da sam žena sa invaliditetom, u potpunosti svjesna kompliciranih bankarskih procedura,koje se primjenjuju prema klijentima sa invaliditetom. To nije uredu. Iako sam žena sa invaliditetom, mogu da govorim i razumijem smisao riječikoje su mi upućene. Ja sam slijepa žena, magistrica prava i dobitnica dvije zlatne značke. Imam dostojanstvo i želim da se ljudi obraćaju meni lično kada me žele pitati o nečemu što se tiče mojih izbora i odluka.“ Direktor je smireno odgovorio: „Upozoriću je svakako. Vjerovatno je mislila da je sa gospodinom lakše komunicirati.“ Ušla sam u auto. Nakon dugog ćutanja rekla sam: „Izgleda da u ovom društvu žena može imati samo invaliditet, a muškarac sa invaliditetom i autoritet.“ Prisutni su me uvjeravali da su to samo predrasude sa kojima se susrećemo svakodnevno i da sam bila previše oštra. Utonula sam u vlastite misli, svjesna dubine problema, ne ličnog već društvenog.
Ova situacija nije ilustracija bilo čije lične krivice, već svjesti o načinu tretiranja žena sa invaliditetom. Nijedna predrasuda nije ista i nije obična, već se zasniva na nekoj pozadini,priča neku priču iz koje se rodila. Predrasuda prema meni kao ženi sa invaliditetom, neodlučnom piunu na šahovskoj tabli svakodnevnice ima svoju težinu. Možda ne bih toga bila svjesna, da nemam muža sa invaliditetom. Njegov invaliditet je motorni, vidljiv tokom kretanja, a moj senzorni. No često svjedočim drugačijem postupanju sa njim i sa mnom prilikom komunikacije. Što je još apsurdnije od njega traže da govori u moje ime i postavljaju mu pitanja na koja bih trebala odgovoriti lično. Ponekad se umješam u razgovor i dam do znanja da sam ja ta koja treba dati određene informacije. Kat-kad moj muž sa smješkom na licu kaže sagovorniku-ci: „Pitajte gospođu.“
Bankarska službenica sa početka priče je uvidjela da je moj muž osoba sa invaliditetom, ali “on je ipak muškarac, onaj koji je u našoj kući glavni i pita se hoće li se podići kredit i u kom iznosu“. Naša priča je dokaz da su žene sa invaliditetom žrtve dvostrukih predrasuda. Kao prvo za neke članove društva mi smo osobe sa invaliditetom koje nemaju iste sposobnosti kao ljudi bez invaliditeta i koje se ne moraju tretirati na isti način kao ostali. S druge strane, uloga žene sa invaliditetom je još podcijenjenija. Ako se u istoj situaciji nađemo s muškarcem koji ima invaliditet, on će dobiti prednost i smatraće se superiornijim u odnosu na nas. Takav stav proizilazi iz duboko ukorijenjenog shvatanja i naučenog ponašanja, prema kojem je žena ona koja ima niži položaj u odnosu na muškarca, u kom god kontekstu se nađu zajedno. Pored toga, osobe sa invaliditetom su prema shvatanjima mnogih one koje manje mogu doprinijeti okolini u kojoj žive i u čije ime odlučuje neko drugi. Tako se ova dva stava odnosno predrasude isprepletu u nečijoj glavi, tvoreći mrtvi čvor koji je teško razmrsiti. Međutim, takvih čvorova je mnogo i što mi, žene sa invaliditetom postajemo vidljivije, tražeći svoja prava i učestvujući u vrtlogu svakodnevnice, oni su očitiji. Ako uspijemo odvezati barem jedan čvor i pretvoriti ga u mašnu, stvorile smo temelj za lijepu tapiseriju, a to je naša svakodnevnica, satkana od trenutaka u kojima ugodno ćaskamo sa sagovornicima, obostrano tražeći način da nam život bude što ugodniji.