Kada bismo se mogle vratiti u prošlost, šta bi svaka od nas poručila mlađoj sebi?
Koliko često se vraćamo tamo – na mjesto odrastanja? Gdje je ono, čini li se na prvi pogled daleko ili je ipak tako blizu, pa ga ponekad osjećamo u nosnicama kako miriše na šećernu vunu, tek ispečene krofne naše majke ili svjež vazduh sa sela. Kako izgleda naše odrastanje? U teoriji je to značajan proces za dijete i njegovu okolinu. S druge strane, svako je priča za sebe. No, neke priče često ostaju nedovršene, poput slike kojoj nedostaje jedna puzzla.
U nastavku dijelimo jedno pismo sa svakom djevojčicom u tijelu žene kojoj je nekad u toku odrastanja nedostajala ta jedna puzzla da osjećaj njene vrijednosti bude potpun.
Selma Plančić, studentica Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici i predsjednica Foruma žena Koalicije organizacija osoba s invaliditetom TK, oslobodila je djevojčicu u sebi i podržala sve druge djevojčice, bilo da su one odrasle ili će tek da odrastu. Postoje slova na papiru kao dokaz, kao sredstvo borbe za to mjesto oslobađanja, za stisak vlastite ruke, za tapšanje sebe po ramenu.
Draga djevojčice,
S obzirom na to da danas često govorim kako djetinjstvo nisam imala, da sam prebrzo odrasla, tebi ću za početak reći: BUDI DIJETE. Zadrži se na tome. Ne daj da ti to ukradu. Mnogo se igraj, mnogo se smij. Ne daj nikome da ti to otme. Bilo koja tvoja karakteristika ne smije da ti uskrati to pravo da budeš dijete. To je ono što ti pripada. Ne ćuti. Ne sklanjaj se. To što su ti zubi izbačeni, a jedno oko ide u stranu ne znači da je tvoj osmijeh manje lijep. Svaki osmijeh je lijep kada je iskren. Pokaži ga. Ponosno podigni glavu. Pogledaj u foto-aparat. Čuješ li kako kaže: „ptičica“.
Ne mari za one što ne žele da se druže s tobom, jer vide tvoja kolica. To govori o njima, a okvir od aluminija i točkovi nisu tvoja karakteristika. Ne juri za kvantitetom, suština je bitna. Oni pravi razumiju ko si ti ustvari. Ne mora ih uopšte biti puno, tek dovoljno da znaš da ih trebaš čuvati. Ne moraju se igrati s tobom. Život je igra koju ponekad svi mi igramo sami. Postoji negdje osoba koja te puno voli, kao mene djed Salko i zaista razumije tvoju potrebu da budeš dijete. Ti znaš ili ćeš tek saznati ko je ta osoba.
Zahvali joj se na svemu što ti pruža. I idi kod nje ne samo poneki vikend i na ljetnom raspustu, nego mnogo mnogo ćešće. I grli je još više. Nemoj čekati sutra. Zato što je uskoro možda neće biti.
Lagati ti neću, da će biti lako, neće… Ali mirno more ne pravi dobre mornare. Naučit ćeš na svojoj koži šta predrasude znače i koliko traga ostave. Ne brini toliko šta će biti sutra. Čeka te toliko lijepih stvari da ćeš čak i biti zahvalna jer ćeš imati osjećaj da si sve ono loše morala proći da bi došla do ovoga danas. Toliko puta sam rekla da je moja misija boriti se za ljudska prava. Šta je tvoja misija? Razmisli i kreni ka njenom ostvarivanju. Usput ćeš pronaći mjesto gdje ćeš moći biti ti. Do maksimuma. Moći ćeš da razvijaš svoja krila i ne daj da ti ih režu. Shvatit ćeš da nije bilo potrebno pokušavati riješiti se invaliditeta da bi živjela. Nego pronaći ljude koji će gledati dublje od toga. No, prije toga, ti pogledaj tamo. Zaviri u dubinu svog bića. Pronađi nadu i osmijeh što se sakrio. Dozvoli mu da bude širi, a duši da bude punija.
Svaka od nas ima svoje sigurno mjesto. Selmino je bio djed Salko. S vremenom je našla i neka druga. Može to biti i prostor gdje se osjećamo kao kod kuće, kao kad tek izujemo cipele nakon dugog dana. No, sigurno mjesto je i ono unutar nas. Otamo izviru pisma poput ovog ili pjesme što ih pjevamo dok se tuširamo i mislimo da nas niko ne čuje. Od nas za nas. Za sva naša odrastanja.
Neka ovo pismo služi kao podsjetnik da budemo nježne prema djevojčici u sebi. Neka joj neko javi da vrijedi, baš takva kakva jeste.
Do idućeg čitanja, ona.ba vas ostavlja da razmislite kada ste posljednji put napisale pismo sebi ili nekom drugom.?
