Piše: Senaida Sarajlić
Fotografija: Canva
Juni – jedini mjesec u godini posvećen mentalnom zdravlju muškaraca.
Da, dobro ste čuli – postoji takav mjesec! Iako neslužbeno, inicijativa za njegovo obilježavanje potekla je od Men’s Health Network (MHN), nevladine organizacije koja se bavi promocijom zdravlja muškaraca i igra ključnu ulogu u podizanju svijesti o ovom pitanju.
Tokom juna, društvo se na kratko usudi da načne jednu od svojih omiljenih bajki – onu o muškarcima koji ne plaču, ne pokazuju emocije, ne traže pomoć, i naravno, nikad ne postanu „papučari“. Od malih nogu poruke su jasne i uredno ukrašene plavim balonima, spremne uz poklone superheroja i plastičnih alata za popravljanje svega, osim sopstvenog unutrašnjeg svijeta, zarobljenog u očekivanjima, patrijarhalnim vrijednostima i normama.
I tako, kroz život, muškarci ispod svojih herojskih plašteva skrivaju rane, nastale gleterom i hoblom iz onog jednog plastičnog seta, koji ih je majstorski naučio da budu jaki, da navlače fasadu boje „muškosti“, jer ona se ne runi, ne puca i ni slučajno ne skida. Ako bi je skinuli, digla bi se prašina, a naučeni su da se prašina ne diže. Umjesto toga, u njenim slojevima skrivaju se usamljenost, anksioznost i depresija – i onaj tihi osjećaj da su nedovoljni, ako ne uspijevaju opravdati ono što se od njih ćutke traži: da budu čuvari prezimena, branioci porodične časti na liniji otpora od svega što ne stane u kalup tradicionalnog muškarca.
Bio nov, tek kalupljen za dječaka ili star godinama i već otvrdnuo – taj kalup rijetko steže samo njih koji su u njemu. Ni ženama nije dozvoljena ranjivost u punom smislu – njihova ranjivost se najčešće prepoznaje kada je u funkciji tuđe. One su tu da slušaju, tješe, razumiju, da „drže kuću i njega na okupu“, a svoje potrebe pažljivo sklanjaju pod tepih.
Zato juni ipak nije samo mjesec mentalnog zdravlja muškaraca i svakako nije, mjesec takmičenja u patnji, već samo prilika za podsjećanje da patrijarhat nije štedio nikoga.
Draga moja Seneida, tvoja riječ ima težinu, nježnost i hrabrost u istom dahu. Ovaj tekst ne samo da progovara o nečemu o čemu se šuti već to radi s takvom jasnoćom i empatijom da dira pravo u srce. Hvala ti što svojim pisanjem podižeš glas za one koji ga teško pronalaze, i muškarce i žene, i što razgrađuješ zidove koje društvo uporno zida. Tvoje riječi liječe i mirišu na istinu.