Ponekad osnaživanje počinje vrlo jednostavno – tako što neko vjeruje da možemo napraviti nešto što još nikada nismo radile.
Za Elmanu Sinanović jedan takav proces počeo je u maju 2026. godine. Pred njom je bio novi izazov: naučiti kako samostalno pripremati i voditi peer sesije za mlade osobe sa invaliditetom u Zenici.
Iskustva u tome nije imala.
Ali nije morala početi sama.
Uz nju je bila Samira Đidić, njena mentorica.
Nije poenta dati odgovor
Samirin zadatak nije bio da Elmani jednostavno pokaže spisak koraka koje treba slijediti. Mentoring je značio mnogo više.
Zajedno su razgovarale o tome šta peer podrška zapravo jeste i zašto je važno stvoriti prostor u kojem mladi sa invaliditetom mogu otvoreno govoriti o svojim iskustvima, potrebama, problemima, ali i željama.
Jedna od najvažnijih lekcija bila je upravo ona koja se ponekad najteže nauči: osoba koja vodi peer grupu ne mora imati odgovore na sve.
Ne treba nuditi gotova rješenja.
Ne treba govoriti drugima šta bi trebali uraditi.
Treba znati slušati.
Treba znati postaviti pitanje.
I treba napraviti dovoljno siguran prostor da ljudi sami progovore.
Od „Kako ovo da uradim?“ do „Ja ovo mogu“
U početku su Samira i Elmana zajedno prolazile kroz gotovo svaki korak – od izbora teme i pripreme pitanja do organizacije prostora, komunikacije sa učesnicima i planiranja toka susreta.
A onda je teoriju trebalo pretvoriti u stvarni život.
Elmana je počela voditi peer sesije.
Sa svakim novim susretom dolazilo je novo iskustvo. Nekada razgovor ne ode u smjeru koji je planiran. Nekada se otvori pitanje koje niko nije očekivao. Nekada učesnicima treba više vremena da se osjećaju dovoljno sigurno da bi govorili.
Upravo kroz takve situacije Elmana je učila ono što se ne može naučiti samo iz priručnika.
Kako slušati ljude.
Kako prepoznati šta grupi u tom trenutku treba.
Kako uključiti osobu koja se povukla.
Kako usmjeriti razgovor, a ne preuzeti ga.
I, možda najvažnije, kako vjerovati vlastitoj procjeni.
Promjena se događala postepeno. Elmana je postajala sigurnija u komunikaciji, počela je samostalnije predlagati teme i pitanja i preuzimati sve veći dio odgovornosti za organizovanje susreta.
A paralelno s Elmaninim rastom mijenjala se i Samirina uloga.
Sve je manje bilo potrebno govoriti: „Uradi ovako.“
Sve više je bilo dovoljno pitati: „Šta ti misliš?“
To je trenutak kada mentoring uspije
Možda je upravo to najljepši rezultat mentoringa.
Ne kada osoba koju mentoriramo nauči ponavljati ono što smo joj pokazale, nego kada nas više ne treba na isti način kao na početku.
Kada sama donosi odluke.
Kada prepoznaje problem.
Kada predlaže rješenje.
Kada se usudi stati pred druge i voditi razgovor.
Elmana danas ima više znanja i praktičnog iskustva u pripremi i organizovanju peer sesija, komunikaciji sa učesnicima, vođenju grupnih razgovora, prepoznavanju potreba mladih sa invaliditetom i dokumentovanju aktivnosti.
Ali iza svih tih formalnih „rezultata“ nalazi se nešto mnogo važnije – stečena sigurnost da može nastaviti sama.
Jedna žena osnaži drugu. Druga nastavlja dalje.
Priča Samire i Elmane zato nije samo priča o dvije žene i jednom mentoring procesu.
Ona pokazuje kako izgleda kada osnaživanje zaista funkcioniše.
Samira je svoje iskustvo prenijela Elmani.
Elmana to znanje sada koristi stvarajući prostor u kojem drugi mladi sa invaliditetom mogu govoriti, povezivati se, razmjenjivati iskustva i pružati podršku jedni drugima.
I tu nastaje lanac koji je mnogo veći od jednog mentoringa.
Jedna žena podijeli svoje znanje sa drugom.
Druga pronađe vlastiti glas.
A onda svojim znanjem i iskustvom pomogne nekome trećem da pronađe svoj.
Možda se upravo tako i grade promjene – ne tako što jedna osoba postane dovoljno snažna da vodi sve druge, nego tako što postane dovoljno snažna da osnaži nekoga ko će nastaviti dalje.