Vrijeme je zimskih radosti, snježne bajke u kojoj su pahulje poput svile prekrile naš grad. U bijelom ruhu sve izgleda divno, mirno, čisto i čarobno.
Ali ta čarolija ne donosi svima jednaku radost. Dok se neki raduju snijegu, drugima on postaje prepreka, teret i zabrana kretanja. Jer snijeg, iako pada jednako na sve, ne znači svima isto.
Za osobe s invaliditetom zimski dani nisu romantični prizori, već niz prepreka. Zaleđeni trotoari, zatrpane rampe i neprohodni prilazi zgradama pretvaraju normalan život i svakodnevne potrebe u borbu. Ono što je drugima tek poteškoća, njima često postaje nepremostiva granica.
Svakodnevno se i inače osobe sa invaliditetom susreću sa problemima i nepristupačnom okolinom. Ali, u ovakvim danima postaje još više jasno koliko je okruženje presudno. Jer, invaliditet ne živi u osobi nego nastaje u prostoru koji nije prilagođen. Kada snijeg prekrije rampe i prilaze, on ne zaustavlja samo kretanje, već i život, odlazak doktoru, u školu, na fakultet, posao, a jednostavnu šetnju pretvara u nedostižan cilj.
Uklanjanje prepreka nije čin dobre volje, već pitanje odgovornosti. Očišćen trotoar, funkcionalna rampa, prilagođen ulaz ili pristupačan javni prevoz znače život u kojem niko nije izolovan, već ima pravo dostojanstveno živjeti svoje dane.
Zima prolazi, ali prepreke često ostaju, i fizičke i društvene. Nastaju uvijek kada se potrebe osoba s invaliditetom zanemare ili proglase tuđim problemom. A pristupačnost nije luksuz nego osnovno ljudsko pravo.
Grad bez prepreka pripada svima, roditeljima s kolicima, starijim osobama, djeci, ali i svakome od nas. Jer svako, u jednom trenutku života, može postati privremeno ili trajno ograničen u kretanju.
Kada uklanjamo prepreke, ne činimo uslugu nego gradimo zajednicu u kojoj niko nije zaboravljen.
A to je možda najvažnija lekcija koju nas, iznova, može naučiti i jedan sasvim običan snježni dan.